Već desetak godina Hrvatska je dio nogometne elite. S tri medalje u rasponu od osam godina rijetko tko se može pohvaliti. Simboli toga uspjeha su Luka Modrić i Zlatko Dalić. Prvi kao kapetan, a drugi kao izbornik. I baš su oni posljednjih dana najviše na meti medijskih pljuvača.
„Neka mu sada Gospa pomogne!“, izruguju se likovi koji u životu nisu igrali nogomet niti za razrednu postavu i ne mogu napraviti pet sklekova. Baš takvi frustrirani tipovi imaju potrebe, nakon dvije lošije predstave, dezavuirati sve dosadašnje uspjehe.
Dragan Markovina svojedobno je priznao da mu, za razliku od jugoslavenske, hrvatska himna ne znači ništa i da navija protiv hrvatske reprezentacije. Isti samomrzilački refleksi gone i druge pljuvače iz medijske kanalizacije. Isto vrijedi i za parapolitičke strukture koje imaju utjecaj na hrvatsko pravosuđe koje već godinama doslovce maltretira Modrića i Dejana Lovrena.
Kad nogometaši ostvare uspjeh – ne valja. Uspjeh smeta onima koji navijaju protiv reprezentacije. Tada kao povod za pljuvačinu uzimaju to što su nogometaši izrazili želju da im pjeva Thompson, a ne Mile Kekin. Kad odigraju lošu utakmicu, što se dogodi i najboljim momčadima, onda se Dalića proglašava nogometnima analfabetom.
Oikofobija
Italija je aktualni europski prvak, ali je propustila sudjelovanje na prošla dva svjetska prvenstva. Nitko zbog toga nije radio preveliku dramu. U Hrvatskoj je sve povodo za napade, prilikom čega se krije neskrivena mržnja prema Hrvatskoj.
U korijenu svega su (samo)mržnja i domomrzje. U psihijatriji postoji pojam oikofobije koji znači averziju prema domaćem okružju, tj. svojevrsno domomrzje. Poznati konzervativni autor Roger Scruton tim pojmom eksplicira djelovanje liberalne političke elite.
Ključ hrvatskog uspjeha u nogometu je taj što igraju oni najbolji i ti najbolji imaju unisonu potporu svih normalnih Hrvata. Da nije tako, da se primjenjuje u Hrvatskoj inače dominantan sustav negativne selekcije, izostali bi rezultati kakvima svjedočimo.
Hrvatski nogometni reprezentativci i njihovo vodstvo mogu biti uzor kako talentom, žrtvom i vjerom doći do najvećih rezultata. Do maestralnih uspjeha koji snaže nacionalni duh. Ovaj očito smeta samomrzećim Hrvatima, onima koji boluju od posebne vrste psihopatologije.
Neovisno o večerašnjem rezultatu protiv Italije, Hrvatska ostaje dio nogometne elite. Mrziteljima usprkos.
