3. Na trećem mjestu promislimo veliku Isusovu želju, da ga mi primamo u svetoj Pričesti .“Znajući Isus da je došla njegovu ura“ (Iv.). Ali kako je Isus mogao zvati svojom urom onu noć u kojoj je imao početi svoju gorku muku? Da. zove ju svojom urom, jer je one noći imao ostaviti nama ovaj Sakrament, da se po njem posve ujedini sa svojim ljubaznim dušama. I iz te želje progovorio je ovako: “Živom željom želio sam ovaj vazam s vama blagovati“ (Luka 22).
Ovim riječima Otkupitelj htio nam je pokazati svoju želju, koju je imao da se sa svakim od nas sjedini u ovom Sakramentu.
I sebe htio je ostaviti u prilici kruha, da ga svaki uzmogne primati; da se je ostavio pod prilikom koje skupocjene hrane, tad siromasi ne bi bili u stanju primati ga: Isus je htio sebe ostaviti pod prilikom kruha, jer kruh nije skup, a ima ga svakud, tako da ga svi na svakom mjestu mogu naći i primati ga. Po ovoj velikoj njegovoj želji, da ga češće primamo, ne samo nas tolikim pozivima na to opominje: „Dođite i blagujte kruh moj i pijte vino, koje sam vam ulio“. Nego nam i zapovijeda, da ga češće primamo: „Uzmite i blagujte, ovo je tijelo moje“.
Suviše da češće blagujemo njegovo tijelo, privlači nas obećavajući nam život vječni: „Tko jede moje tijelo, taj ima život vječni“. „Tko bude jeo ovaj krah živjet će uvijeke“. I ako ne htjednemo jesti prijeti da će nas isključiti iz Raja. „Ako ne budete blagovali tijelo Sina čovječanskog, ne ćete imali života u sebi“. Svi ovi pozivi, obećanja i prijetnje proizlaze iz Isusove želje, kojom želi, da se s nama združi u ovom Sakramentu. I ova želja izvire iz prevelike njegove ljubavi, koju nosi prema nama, jer, kako veli sv. Franjo Saleski, svrha ljubavi nije drugo, nego da se spoji s onom stvari, koju ljubi, te što se u ovom Sakramentu Isus sav sjedinjuje s dušom: „Tko jede tijelo moje i pije krv moja, pribiva u meni, a ja a njem“. (Iv.6.25). Zato Isus toliko žudi, da ga što češće primamo. Nema te pčele, reče jednom Gospodin sv. Matildi, koja bi iz ljubavi tolikom naglošću i hitrinom letjela od cvijeta do cvijeta, da pijuče med, kolikom ja dolazim u one duše, koje me žele.
Ah, da bi vjernici shvatili veliko dobro, koje sveta Pričest donosi duši! Isus je gospodar svih bogatstava, dok ga je Otac postavio za gospodara svih stvari. Zato kad Isus u svetoj Pričesti silazi u dušu, sobom nosi neizmjerno blago milosti. „Dođoše mi s njome sva dobra“, reče Salomon, govoreći o božanskoj mudrosti.(7,11). Govoraše sv. Dionizije, da Presveti Oltarski Sakrament ima veliku moć za posvetiti dušu. I sv. Vinko Fereri ostavi upisano, da više duša ima koristi od jedne Pričesti, nego li da cijelu sedmicu posti o kruhu i vodi. Sveta pričest, kako nas uči lateranski sabor, jest veliki lijek, koji nas liječi od malih grijeha, a od teških čuva. Zato sv. Ignacije mučenik nazva ovaj Presveti Sakrament: „Lijek neumrlosti“. Reče Inocencije III., da nas je Isus svojom mukom oslobodio od kazne grijeha, ali sa pričesti izbavio nas je od griješenja.
Štoviše ovaj Sakrament raspaljuje božansku ljubav. Govori sv. Grgur Nisenski da je sveta Pričest upravo ona pivnica, gdje se duša tako napaja božanskom ljubavlju, da zaboravi na sve što je na zemlji, a to je upravo što čezne od svete ljubavi. Govoraše još Franjo Olimpio Tealin, da nas ništa tako ne može raspaliti svetom ljubavlju prema Bogu koliko sveta Pričest. Bog je ljubav i vatra ljubavi. I Isus siđe s neba na zemlju, da ovu vatru božanske ljubavi zažeže ovdje na zemlji. I kako lijep plamen Isus zažiže u dušama, koje ga živom željom primaju u ovom sakramentu. Sv. Katarina Sienska jednog dana opazi u rukama nekog svećenika svetootajstvenog Isusa, kao raspaljenu peć od velike ljubavi, s čega se je opet svetica čudila, kako od onolike vatre čovječja srca sasvim ne izgore. Sv. Ruža Limska, kad bi se pričešćivala, činilo bi joj se da prima sunce, koje bi iz lica tako odsijevalo, da bi joj dah oduzimalo, a iz usta joj je tako vatra isijavala, da bi se opržio onaj, koji bi joj poslije Pričesti pružio, da štogod popije, kao da se približio kakvoj zažarenoj peći. Sv. Venceslav kralj samo posjećujući Presveti Oltarski Sakrament, raspalio bi se takvim žarom izvana, da je njegov pratilac idući po snijegu svoje noge stavljao u njegove stope i leda ne bi osjetio. Govoraše sveti, da je Presveti Oltarski Sakrament vatra, koja tako zažiže, da od oltara polazeći, izdišemo takvi plamen od ljubavi, da nas vrag ne smije više taknuti, ni napastovati.
No, mogao bi tko reći: slog se često ne pričešćujem, jer se osjećam hladan u božanskoj ljubavi. Taj bi, veli Gerson, činio isto kao i onaj, koji ne bi htio k vatri, jer milje studeno. Koliko se dakle više osjećamo hladnim, toliko više imamo se pričešćivati, uvijek želju pobuđujući, da ćemo Boga ljubiti. „Ako te upitaju. veli sveti Franjo Saleski, zašto se tako često pričešćuješ, reci im. da imaju dvije vrste ljudi, koji se moraju često pričešćivati, savršeni i nesavršeni; savršeni, da se uzdrže u postignutoj savršenosti, a nesavršeni, da istu savršenost postignu“. Na isti način veli i sv. Bono; Ako si hladan, ipak, uzdajući se u Božje milosrđe, pristupi.
Koliko je tko bolesniji, toliko više potrebuje liječnika: „Kad se pričešćuješ zaželi svu onu ljubav, koju nikad ni jedno srce nije imalo prema meni, i ja ću ju primiti onako, kakvu bi ti zaželjelo da bude“.
Molitva: O, ljubavnice duša, Isuse moj, ti nam više ne možeš pokazati da nas ljubiš, nego što jesi. A što bi nam mogao drugo i učiniti i izmisliti, da budeš od nas ljubljen? Ah, daj neizmjerna dobroto, da te od danas ljubim svim srcem i svom dušom. Tko bi me ikad mogao više ljubiti od Tebe, o moj slatki Otkupitelju, koji mi se, nakon što si svoj život dao za me, sav daješ u ovom Sakramentu? O, moj Gospodine, kamo sreća, da se uvijek sjećam tvoje ljubavi, tim bi sve drugo zaboravio i Tebe samog ljubio! Ljubim Te, Isuse moj i Tebe samog ću ljubiti. Protjeraj, molim te, iz mog srce sve želje, koje se Tebi protive. Zahvaljujem ti što mi daješ vremena, da te mogu ljubiti, te oplakivati uvrede, kojim sam te toliko puta ožalostio. Isuse moj, Tebe samog želim ljubiti i ništa drugo. Pomozi mi, spasi me i daj da te svim srcem ljubim, i to neprestano na ovom i drugom svijetu. Marijo, Majko moja, pomozi mi ljubiti Isusa i moli ga za me.
Vigilare.info svake nedjelje donosi razmatranje crkvenog naučitelja sv. Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstovi su preuzeti iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906., a koje je 2007. izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info napravio minimalnu redakciju.
