U zemlji u kojoj se mora donositi deklaracija kako bi se obranio povijesni grb te iste države jasno je da nešto duboko nije u redu. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), kao najviša znanstvena i kulturna ustanova hrvatskoga naroda, nedavno je – uz sav legitimitet i autoritet koji ima – donijela Deklaraciju o povijesnom hrvatskom grbu, potvrđujući ono što svaki pismeni Hrvat s minimumom povijesne i simboličke pismenosti već zna: da hrvatski grb s početnim bijelim poljem nije nikakav fašistički simbol, nego duboko ukorijenjen povijesni znak hrvatskoga naroda, dokumentiran još od kasnog srednjeg vijeka.
To nije spriječilo da se iz svojih ideoloških jazbina ponovno dignu znani eksponenti jugoslavenske kulturne hegemonije i neoboljševičke ideološke inkvizicije. U ovom slučaju glavni su protagonisti saborska zastupnica Anka Mrak Taritaš te Zvonko Maković, bivši profesor povijesti umjetnosti.
Anka Mrak Taritaš, poznata po čestim ekscesima u saborskoj retorici, nije propustila prigodu da Deklaraciju HAZU-a prozove pokušajem „rehabilitacije grba s bijelim poljem“. Iako deklaracija izrijekom kaže da je riječ o lažnoj dvojbi i potvrđuje kontinuitet uporabe bijelog i crvenog polja kroz hrvatsku povijest – Mrak Taritaš, inače poznata stručnjakinja za zlatne četke, vidi u tome pokušaj fašizacije javnog prostora. Nije prvi put da se povijesni simboli vlastitog naroda pokušavaju uvaljati u blato optužbi za „revizionizam“ i „nacionalizam“. U takvoj optužnici nema ni znanosti ni logike – samo gola ideološka ostrašćenost.
Napadi na Deklaraciju, međutim, nisu plod neznanja. Oni su, što je najopasnije, izraz svjesne političke strategije – strategije koja već desetljećima sustavno radi na demontaži hrvatskoga nacionalnog identiteta.
U tom kontekstu valja podsjetiti i na izjave Zvonka Makovića, koji je u nedavnom intervjuu na portalu Telegram nastupio kao da je upravo sišao s partijskog kongresa iz 1975. godine. U tom istupu Maković se založio za povratak imena Trga maršala Tita u Zagreb – jer, valjda, jedna suverena europska država mora i dalje slaviti čovjeka koji je tijekom svoje vladavine usmrtio, zatvarao i progonio desetke tisuća njenih građana, uključujući i cijeli naraštaj hrvatskih intelektualaca i svećenika. No Maković tu ne staje – ide i korak dalje: hrvatske vojne postrojbe iz 17. stoljeća, koje su u europskim ratovima nosile kravatu, naziva „hordom silovatelja i ubojica“!
To nije tek retorička provokacija. Takve izjave više ne spadaju u rubriku „slobode mišljenja“, već u poglavlje političkog mazohizma, u kojem se svaki simbol vlastite povijesti kriminalizira, a svaka pozitivna interpretacija nacionalnog identiteta sotonizira. Kada Hrvati nose kravatu – oni su zločinci. Kad imaju grb s bijelim poljem – oni su fašisti. Kad traže istinu o Bleiburgu – oni su revizionisti. Kad ne žele Tita na trgu – oni su „ustašofili“. To je logika jugo-matrixa.
Danas je kriminalizacija bijeloga polja samo simbolička inačica šireg trenda. Jer istina je: oni koji mrze bijelo – mrze i crveno. Oni koji žele zabraniti bijelo polje – zapravo žele zabraniti sve što podsjeća na Hrvatsku kakva je izborena u Domovinskom ratu. Njihova borba nije za simboliku – nego protiv simbolike. Njih ne smeta grb zbog povijesti, nego zbog sadašnjosti – zbog postojanja hrvatske države kao takve.
Zato Deklaraciju HAZU-a treba pozdraviti kao čin intelektualne hrabrosti i institucionalne odgovornosti. U vremenu kad se simboli relativiziraju, a povijest prepisuje u skladu s potrebama ideološke elite, svaka riječ istine ima snagu biblijskog vapaja u pustinji.
