U Lyonu je 23-godišnji student Quentin Deranque napadnut tijekom političkog okupljanja i uličnih sukoba između suprotstavljenih aktivističkih skupina. Nekoliko dana poslije preminuo je od teških ozljeda glave. Istraga je dovela do više uhićenja, a među osumnjičenima su osobe povezane s radikalno lijevim krugovima. Slučaj je otvorio pitanje političkog nasilja u Francuskoj.
Bitno je jasno reći što se dogodilo: skupina ljudi fizički je napala političkog protivnika i pretukla ga do smrti. U demokratskom poretku granica je vrlo jasna: ideje se osporavaju argumentima, a ne šakama. No ljevica u Francuskoj i općenito na Zapadu sve više koristi nasilje kao sredstvo političke borbe. Uzori su im vjerojatno u komunističkim revolucionarnim metodama, a nedavno smo doznali da se mladi revolucionari okupljaju i u Zagrebu, nadamo se ne bez nadzora SOA-e.
Ono što zabrinjava jest širi kontekst. U dijelu lijevoga aktivističkog miljea godinama se njeguje narativ da su određene političke opcije po definiciji opasne i da ih treba „spriječiti“, „otkazati“ ili onemogućiti pod svaku cijenu. Takav rječnik ne ostaje bez posljedica. Kada se protivnika stalno opisuje kao prijetnju koju treba eliminirati iz javnog prostora, stvara se klima u kojoj se nasilje počinje doživljavati kao oblik „antifašističke dužnosti“, a ne kao kazneno djelo.
Problem je i u dvostrukim standardima. Kad nasilje dolazi s desne strane, reakcije su s pravom brze i oštre. No kad se nasilje poveže s lijevim aktivistima, često se pribjegava relativizaciji: govori se o „sukobu dviju strana“, „općoj radikalizaciji“ i „provokacijama“. Time se zamagljuje činjenica da je konkretna osoba ubijena i da odgovornost nije na nekom misterioznom entitetu, nego je vrlo konkretna.
Ozbiljna država mora pokazati da je političko nasilje neprihvatljivo bez obzira na ideološki predznak. To znači temeljitu istragu, jasne kazne i razbijanje mreža koje organiziraju ulične obračune. U protivnom će lijeve akcije izazivati i desne ulične reakcije. Osim toga, potrebno je pozvati na političku odgovornost onih koji godinama podgrijavaju retoriku moralne superiornosti i opravdanog „otpora“ koji prelazi granicu zakonitog djelovanja.
Ako se ovakvi slučajevi svedu na dnevno-političko prepucavanje, poruka će biti da je sve dopušteno dok god se klapa u određene ideološke okvire. A društvo koje tolerira nasilje nad političkim protivnikom ulazi u fazu u kojoj institucije slabe, a ulica jača. Francuska ima snažne institucije i dugu demokratsku tradiciju, no sve se to posljednjih godina dovodi u pitanje.
Ubojstvo Charlieja Kirka u SAD-u i sada studenta u Francuskoj i slični slučajevi u drugim zemljama (npr. nasilje nad članovima AfD-a u Njemačkoj) ukazuju na „normalizaciju“ nasilja kao političkog sredstva na ljevici. Najprije ide verbalna demonizacija, a onda i nasilje.
Kad se jednom usvoji stav da suparnik više nije osoba, nego „neprijatelj čovječanstva“, granica prema fizičkom sukobu postaje vrlo tanka. Danas se stvara ozračje u kojem se konzervativce na lijevom političkom spektru ne doživljava kao legitimne sudionike političkog života, nego kao „prijetnju“ koju treba pratiti, suzbijati i naposljetku ukloniti iz javnog prostora. Ako ni to ne donese željeni učinak, nameće se zaključak da je čak i nasilje nad njima prešutno dopušteno.
Demokracija može opstati samo ako je nasilje nad političkim protivnikom nedvosmisleno i bez iznimke osuđeno, bez obzira na ideološki predznak. Onog trenutka kada se nasilje počne opravdavati po političkome ključu, prestaje politika argumenata, a započinje politika sile.
