Održavanje Trad Festa u Zagrebu ponovno je otvorilo pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini i načina na koji ga treba predstaviti međunarodnoj javnosti. Događaj pokazuje da se hrvatsko pitanje u BiH mora snažnije internacionalizirati, osobito prema zapadnim političkim središtima i američkoj administraciji. Bez šire potpore izvana teško je očekivati dugoročno održiva rješenja unutar BiH.
Reakcije dijela bošnjačkih političkih krugova bile su očekivane. Hrvatski zahtjevi za ravnopravnošću ondje se često prikazuju kao prijetnja državi, iako je riječ o pitanju ustavnog položaja triju konstitutivnih naroda. U praksi se Hrvate formalno priznaje kao konstitutivan narod, dok im se preglasavanjem i izborom predstavnika bez većinske hrvatske potpore oduzima politička težina.
Najjasniji primjer toga vidi se u izbornom sustavu. Brojniji narod može presudno utjecati na izbor predstavnika manjeg, čime se narušava sama ideja konstitutivnosti. Narod koji nema mogućnost izabrati vlastite legitimne predstavnike teško može govoriti o stvarnoj ravnopravnosti.
Dio bošnjačke politike i medija hrvatske zahtjeve pokušava diskreditirati pozivanjem na tzv. udruženi zločinački pothvat. Umjesto razgovora o današnjem ustavnom problemu, hrvatsko pitanje povezuje se s presudama i događajima iz devedesetih, iako je stvarna slika iz vremena nerijetko suprotna onome što propovijeda službeno Sarajevo. Takav pristup održava političku stigmu i udaljava BiH od dogovora koji bi uključio sva tri naroda.
Tu je liniju godinama snažno oblikovao Bakir Izetbegović, predstavljajući hrvatske zahtjeve kao udar na državu. Sličan obrazac nastavljaju i današnji zagovornici unitarizma, koji prednost daju dominaciji brojčane većine umjesto dogovoru konstitutivnih naroda.
Ipak, međunarodne okolnosti danas su drukčije. Narativi koji su prije imali lakši prolaz u zapadnim krugovima gube snagu, a hrvatsko pitanje ponovno se promatra kroz konstitutivnost, legitimno predstavljanje i stabilnost BiH. Ni raniji politički pristupi u Hrvatskoj, skloni prihvaćanju bošnjačkog unitarističkog okvira (Mesić i družina), više nemaju nekadašnji utjecaj.
Pozivanje na UZP, učestalo ovih dana, posebno je problematično u svjetlu demografskih činjenica. Područja Herceg-Bosne i HVO-a ostala su među etnički najmješovitijima, za razliku od prostora pod kontrolom VRS-a ili Armije BiH. Te činjenice ozbiljno dovode u pitanje jednostrane političke konstrukcije. Kako je zapisao Ivo Pilar: „Činjenice imaju to neugodno svojstvo da postoje i dalje, bez obzira priznaje li ih se ili ne“.
Zato treći entitet treba promatrati kao pokušaj povratka izvornoj logici BiH kao države triju konstitutivnih naroda. Tri naroda i dva entiteta stvaraju trajan institucionalni nesklad, krize i nepovjerenje. Treći entitet mogao bi dati Hrvatima okvir sigurnosti, a BiH veću stabilnost.
Opasnost za BiH dolazi iz nastavka politika koje nacionalna pitanja guraju u stranu i dopuštaju da većina određuje političku sudbinu ostalih. Takvi modeli u povijesti su završavali krizama. Stabilna BiH moguća je samo kroz ustavne promjene i priznanje pune ravnopravnosti.
Rasprave nakon Trad Festa potvrđuju da je hrvatsko pitanje u BiH jedno od ključnih vanjskopolitičkih pitanja Hrvatske. Treći entitet ne znači razbijanje BiH, nego mogući put prema njezinu uređenju. Bez stvarne konstitutivnosti Hrvata, država će ostati zarobljena između unitarističkih i separatističkih pritisaka.
Reakcije dijela bošnjačkih krugova nakon Trad Festa dodatno su pokazale koliko se teško prihvaća bilo kakav razgovor o pravima Hrvata u BiH. Umjesto argumenata, uslijedile su salve uvreda, bijesa i omalovažavanja usmjerene prema Hrvatima općenito. Posebno je na udaru kardinal Vinko Puljić, kojega se, osobito na društvenim mrežama, napada grubim i primitivnim izrazima. Takva atmosfera samo potvrđuje koliko je hrvatsko pitanje važno otvoriti pred međunarodnom javnošću.
