Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman tijekom službenog posjeta Pakistanu najavio je skoro otvaranje ureda za izdavanje hrvatskih viza u Islamabadu. Pakistanski državljani tako više ne će morati putovati u treće zemlje kako bi podnijeli zahtjev za hrvatsku vizu.
Vijest je u hrvatskim medijima prošla gotovo nezapaženo. Malo diplomatskih fraza o „snažnijim vezama među narodima“, nešto o gospodarskoj suradnji i „ključnom partneru Europske unije“, i to je to. Pakistan, usput rečeno, ima oko 259 milijuna stanovnika. Hrvatska mu sada administrativno olakšava put prema hrvatskim vizama.
Vrijedi postaviti vrlo jednostavno pitanje: zašto?
Hrvatska posljednjih godina masovno uvozi radnu snagu iz Nepala, Indije i Filipina. Uz sve probleme koje nekontrolirani uvoz stotina tisuća stranih radnika nužno donosi, dosadašnje iskustvo s ljudima iz tih zemalja uglavnom nije obilježeno ozbiljnijim sigurnosnim incidentima i agresivnim ponašanjem. U političkim i gospodarskim kuloarima dugo se moglo čuti kako će se budući uvoz radne snage sve više usmjeravati prema Filipinima.
I onda odjednom Pakistan.
Odluka o olakšavanju viznog postupka za državljane Pakistana zahtijeva mnogo ozbiljniju javnu raspravu od nekoliko rečenica ministra Grlića Radmana na konferenciji za medije. Posebno zato što europska iskustva s dijelovima pakistanske useljeničke zajednice sadrže upozorenja koja se više jednostavno ne mogu gurati pod tepih.
Seksualna zlostavljanja maloljetnica
Britanski autor Douglas Murray u knjizi „Čudna smrt Europe“ opširno piše o slučajevima organiziranoga seksualnog zlostavljanja maloljetnica u Velikoj Britaniji. Godinama su, upozorava Murray, policija, socijalni radnici, lokalne vlasti i dio medija izbjegavali jasno govoriti o identitetu počinitelja.
„Kad su slučajevi grupnog silovanja došli na sud, bilo je to protivno savjetima policije, savjetnika i socijalnih radnika, za koje se u velikom broju pokazalo da takva zlodjela useljeničkih bandi nisu prijavljivali zbog straha od ‘rasizma’“, piše Murray. Mediji su, dodaje, bande često nazivali „azijskima“, iako su isključivo bile sastavljene od muslimana pakistanskog podrijetla.
Najpoznatiji je slučaj Rotherhama.
Neovisna istraga pod vodstvom Alexis Jay procijenila je da je između 1997. i 2013. u Rotherhamu seksualno iskorištavano najmanje 1400 djece. Izvješće opisuje silovanja više počinitelja, trgovanje djecom između gradova, prijetnje i teško nasilje. Također je zabilježilo nervozu dijela službenika pri identificiranju etničkog podrijetla počinitelja zbog straha da će ih se smatrati rasistima.
Murray opisuje žrtve među kojima je bilo djevojčica od samo 11 godina. Djevojčice su silovane, zlostavljane i zastrašivane. Neke su polijevane benzinom uz prijetnje da će biti zapaljene. Druge su pod prijetnjom oružjem prisiljavane gledati silovanja kao upozorenje što ih čeka progovore li.
Svi počinitelji u tim bandama bili su muškarci pakistanskog podrijetla. Problem je godinama ostajao nedovoljno adresiran upravo zato što su se lokalne strukture bojale optužbi za rasizam. „Umjesto da svoj posao obave bez straha ili pogodovanja, policija, državno odvjetništvo i novinari ponašali su se kao da im je posao posredovanje između javnosti i činjenica“, zaključuje Murray.
Upravo je to možda najvažnija pouka za Hrvatsku. Činjenice nikako nisu rasizam.
Govoreći o tim slučajevima, Murray ističe i kulturnu dimenziju problema. Prema njegovu tumačenju, dio muškaraca svoje je predodžbe o ženama, posebno ženama bez muške pratnje i „nezaštićenim“ ženama, donio iz Pakistana i drugih izrazito patrijarhalnih muslimanskih društava.
Usput budi rečeno, o ovom se problemu ne oglašavaju udruge za prava žena koje inače neumorno upozoravaju na „toksičnu muškost“ i „mračni patrijarhat“ zapadnih društava. Dok seciraju svaku riječ i gestu zapadnog muškarca, pred brutalnim oblicima nasilja nad ženama ukorijenjenima u pojedinim izrazito patrijarhalnim kulturama nastupa znakovita šutnja. Očito je i feminizam vrlo selektivan kada činjenice naruše poželjnu ideološku sliku svijeta.
O problemu seksualnog nasilja u Pakistanu pisao je čak i liberalni njemački Deutsche Welle u tekstu naslovljenom „Silovanje kao društveni problem“. DW je upozoravao na duboke društvene probleme povezane sa seksualnim nasiljem nad ženama u Indiji i Pakistanu te na društvene i institucionalne okolnosti koje otežavaju položaj žrtava.
Naravno, iz toga ne proizlazi da je svaki Pakistanac nasilnik ili potencijalni silovatelj. Takva bi tvrdnja bila besmislena. Iz toga proizlazi nešto drugo: država ima obvezu proučiti iskustva drugih europskih zemalja prije nego što širom otvori administrativna vrata useljavanju iz društava s bitno drukčijim odnosom prema ženama, vjeri, obitelji i javnom prostoru.
Hrvatska nije laboratorij za ponavljanje tuđih pogrješaka.
Ako Vlada planira snažnije otvaranje pakistanskom tržištu radne snage, građani imaju pravo znati prema kojim kriterijima će se ljudi provjeravati, koliko ih se planira dovesti, u kojim sektorima, tko će nadzirati poslodavce i posredničke agencije te postoji li ikakva ozbiljna integracijska i sigurnosna politika.
Ili ćemo ponovno sve prepustiti tržištu, agencijama za uvoz radnika i poslodavcima kojima je jedini kriterij cijena radne snage?
Teško se može tvrditi da su europska iskustva s pakistanskom zajednicom primjer osobito uspješne radne integracije: britanske službene statistike bilježe nisku zaposlenost i visoku ekonomsku neaktivnost pakistanske populacije. U odnosu na Indijce, koji se prema stopi zaposlenosti nalaze pri vrhu, Pakistanci su godinama bili pri dnu britanskih statistika radne integracije.
Hrvatska je već u nekoliko godina doživjela demografsku i društvenu promjenu kakva je ranije trajala desetljećima. Nitko građane nije pitao žele li takvu useljeničku politiku. Nikakva ozbiljna javna rasprava nije provedena. Hrvatski sabor o dugoročnim posljedicama masovnog uvoza stranaca praktički nije raspravljao na razini koju tema zaslužuje.
Sada se u Islamabadu otvara ured koji će pakistanskim državljanima olakšati dobivanje hrvatskih viza. Ministar govori o „snažnijim vezama među narodima“.
Građani Hrvatske imaju pravo tražiti nešto konkretnije od diplomatskih fraza.
Tko dolazi? Koliko ljudi dolazi? Zašto baš iz Pakistana? Kakve sigurnosne provjere postoje? I je li itko u hrvatskoj Vladi prije donošenja ovakvih odluka pročitao što se posljednjih dvadeset godina događalo u Rotherhamu, Rochdaleu i Oxfordu?
Europa je cijenu šutnje već platila. Hrvatska tu cijenu ne mora platiti ponovno.
