Rezultati izbora u Bosni i Hercegovini donijeli su jednu važnu promjenu: nakon dugog razdoblja političkog ponižavanja Hrvata kroz izbor Željka Komšića bošnjačkim glasovima, hrvatskog člana Predsjedništva napokon su presudno izabrali hrvatski birači. Darijana Filipović osvojila je oko 109 tisuća glasova, dok je kandidat Demokratske fronte Slaven Kovačević ostao na oko 71,5 tisuću.
To, međutim, ne znači da je hrvatsko pitanje u BiH riješeno. Izborni zakon ostao je isti i mogućnost ponavljanja Komšićeva scenarija i dalje postoji. Zato bi sada trebalo inzistirati na promjeni izbornih pravila kako se legitimno predstavljanje Hrvata više ne bi prepuštalo slučaju, izlaznosti ili političkoj taktici bošnjačkih stranaka.
HDZ BiH još je jednom potvrdio dominantnu poziciju među Hrvatima, ali vrijedi izdvojiti i rezultat Zdenka Lučića. Ušao je u utakmicu protiv daleko jače stranačke mašinerije i osvojio respektabilan broj glasova. Time je potvrdio da dio hrvatskih birača traži alternativu i ljude izvan ustaljenih stranačkih krugova.
HDZ u hrvatskom biračkom tijelu i dalje ima veliku prednost, ali Lučić je pokazao da se uz ozbiljan nastup i jasan politički profil može doći do značajnog broja birača. To je dobro i za hrvatsku politiku u BiH jer politička konkurencija prisiljava i najjače stranke da ozbiljnije slušaju vlastite birače.
Glavna poruka izbora ipak ostaje jasna: Hrvati u BiH žele sami birati svoje političke predstavnike. U zemlji triju konstitutivnih naroda to bi trebalo biti demokratski minimum. Nakon iskustva s Komšićem, sada treba izboriti rješenje koje će to pravo trajno zaštititi.
Dosta je politike kojom se Hrvate postupno svodi na nacionalnu manjinu i njihova politička prava prepušta volji brojnijega naroda. Hrvati su konstitutivan narod i iz toga moraju proizlaziti stvarna politička prava.
Promjena Izbornog zakona može biti prvi korak, ali hrvatsko pitanje u BiH ne završava na načinu izbora jednog člana Predsjedništva. Potrebno je otvoriti pitanje političke i teritorijalne autonomije Hrvata, odnosno ustavnoga rješenja koje će im omogućiti da samostalno odlučuju o svojim predstavnicima, obrazovanju, kulturi, medijima i drugim pitanjima važnima za njihov nacionalni opstanak.
Bez takvih jamstava ravnopravnost triju konstitutivnih naroda ostat će tek mrtvo slovo na papiru.
