Teško nas više može začuditi išta što dolazi iz susjedne Srbije. Velikosrpska politika nije pravedno kažnjena za brutalne zločine i genocide devedesetih godina što nesumnjivo hrabri današnje srbijansko vodstvo regrutirano od bivših Šešeljevih i Miloševićevih šegrta. Onda kada „srpski svet“ ne može „dejstvovati“ u vidu fizičke agresije okreće se kulturnoj agresiji koja se ovih dana ponovno očituje u obliku prisvajanja hrvatske dubrovačke književnosti.
Sličnim smo pokušajima svjedočili i pred nekoliko godina kada je donesena tzv. Povelja o srpskom kulturnom prostoru u koji je ubrojen i Dubrovnik. Prauzroci današnjeg postupanja nalaze se u 19. stoljeću kad se formira velikosrpska ideologija.
Pred desetak godina Ivan Gundulić, Marin Držić (inače katolički svećenik) i drugi hrvatski književnici uvršteni su u ediciju „Deset vekova srpske književnosti“, a iza ovoga pljačkaškog pothvata stajali su srbijanski akademik Miro Vuksanović, glavni urednik knjižnice Matice srpske u Novome Sadu i urednik Petar Milosavljević (Hiljada srpskih knjiga).
Akademik Mirko Tomasović tada je upozorio kako je osnovna teza ovih dvaju srbijanskih urednika stara Vukova parola „Srbi svi i svuda“, po kojoj su svi koji govore štokavski Srbi. Na tadašnji prosvjed Ministarstva kulture Republike Hrvatske Vuksanović je kazao kako je dubrovačka književnost – koju Srbi ponajviše svojataju – „zajedničko naslijeđe starijih narodnih govora, odnosno štokavskog narječja kao osnove suvremenog srpskog jezika“.
Takva je teza prema Tomasoviću besmislena. U knjizi „Raspre i rasprave“ on je podsjetio kako je novoštokavština uvedena u hrvatski jezik nekoliko desetljeća ranije nego u srpski. Gajeva Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830.) i njezina primjena u „Danici“ (1835.) prethode primjeni Vukove reforme i njezinu manifestu Rat za srpski jezik i pravopis (1847.)
„Najučeniji Srbin tog vremena, klasicistički pjesnik Lukijan Mušicki, umro 1837., izražava se na crkvenoslavenskom, ruskoslavenskom, srpskoslavenskom, kako se već zvao srpski idiom, što je bjelodano iz njegovih višesveščanih sabranih stihova (Stihotvorenje, 1858-1848). Uostalom, ‘otac moderne srpske nacije’, Ilija Garašanin svoje glasovito Načertanije (1844), program srpske državne osvajačke politike, piše, kako već i naslov svjedoči, na tom idiomu, ne pak na štokavštini“, piše Tomasović.
U književnosti u užem smislu Karadžićeva reforma izvojštila je pobjedu tek u „Pesmama“ Branka Radičevića, klasičnoj zbirci srpskog romantizma, ali je ta zbirka tiskana 1847. Do tada, 1840-1946., bilježimo čitav niz klasičnih djela hrvatskog romantizma na jeziku kojemu je podloga štokavština.
„Kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića“ – pita se Tomasović – „kad su toga najvećega hrvatskog komediografa stoljećima ignorirali. U Srbiji je Držić postavljen na pozornicu tek 1946., kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište iz Subotice. Hrvatska se poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća dobrano gundulizira, metrički i leksički, a ta je pojava u srpskoj istodobnoj poeziji potpuno izostala. Marin Držić i Ivan Gundulić nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik, pisali su na latinici i bili katolici, pa ne mogu ni po čemu biti dvojni pisci“, zaključuje Tomasović.
