Srijeda, 01. veljače 2023.

Kako katoličanstvo gleda na islam?

Česta pogrješka na Zapadu je svesti razvoj islama na jednu zajednicu ili pokret. Islam kakav danas poznajemo prošao je kroz više razvojnih faza i redefiniranja vrijednosti, što potvrđuje i sami muslimani. Nauk islama katolici mogu promatrati iz dvije perspektive: prvo, islam su katolički autori kroz historiju vidjeli kao herezu i drugo, islam nema vrhovni autoritet kao katolici. Mnogi će reći da je institucija Al-Azhar u Egiptu ekvivalentna papinstvu, ali to je pogrješno jer nema utjecaj na odlučivanje o reformama u sunitskim zajednicama izvan Egipta. Što kažu katolički autori, ali i sama Katolička crkva o islamu?

Trebamo uzeti u obzir da katolici imaju dugu historiju sukoba s muslimanima, ne samo vojnih, nego i kulturoloških. Primjerice, sv. Ivan Damašćanski, govori u jednom svome spisu o muslimanima u Siriji kao „sinovima Jišmaelovim“, smatrajući da su oni samo još „jedna kršćanska sekta“. Od vremena Ivana Damašćanskog do današnjeg dana Katolička crkva nema tako jasnu osudu islama, kao što ju primjerice ima Toma Akvinski u Summa Theologiae. Ipak, Crkva kroz historiju jasno potvrđuje da nauk islama nije vjerodostojan, uostalom i dalje šalje mnoge misionare u zemlje gdje su muslimani većina.

Što se tiče našeg vremena književnik Hilaire Belloc je sredinom 20. stoljeća objavio knjigu Les grandes hérésies (hrv. Velika hereza), u kojoj je zauzeo stav da islam nije religija, nego hereza koja je dobila na važnosti zbog muslimanskih osvajanja kršćanskih zemalja. Belloc podsjeća čitatelje da je doktrina islama nastala „izvan krila Crkve“ i poslanik Muhamed je, po Bellocu, „rođen kao poganin“, ali je prisvojio kršćansku doktrinu i redefinirao je prema „vlastitom heretičnom porivu“ (usp. Les grandes hérésies, str. 116). Stoga, polazeći od Bellocova promišljanja teško bi mogli islam definirati kao krivovjerje, nego prije kao kršćansku herezu, jer i sam poslanik Muhamed govori o „pravom Isusu u islamu“.

Međutim, priznali muslimani to ili ne, islam je preuzeo neke forme kršćanstva i na neki način predstavlja, iz katoličke perspektive, herezu. Što nije teza koju prvi revolucionarno iznosim, nego je to stav uglednih islamologa. Primjerice, akademik Roger Arnaldez kaže sljedeće: „Uvjeren u istinu monoteizma, poslanik Muhamed se našao u specifičnom okruženju. Možda je beskorisno pokušavati utvrditi koje je tada sekte poznavao. U stvarnosti, mora da je čuo i nedvojbeno slušao kršćansku doktrinu pri nasumičnim susretima“.

Maurice Borrmans, islamolog i misionar, potvrđuje da „islam preko Kurana poriče tri bitna misterija kršćanstva: trojstvo jednoga Boga, utjelovljenje njegove Riječi i otkupljenje koje islam preuzima kao objavljenja religija”. O. Borrmans smatra da treba uzeti u obzir da je u vrijeme poslanika Muhameda vrijedila izreka: „Arabia haeresium fairex“ (hrv. Arabija stvara hereze), što potvrđuje da je područje današnje Saudijske Arabije bilo plodno tlo za hereze (o tome napose govori biskup Teodozije iz Antiohije). Stoga, iako islam odbija temeljne istine kršćanske vjere, to ne znači da nije preuzeo nauk od kršćanstva (ali i od židovstva), i to je razlog zašto ga katolički autori definiraju kao herezu.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...