Srednji vijek, koji je trajao od petog do petnaestog stoljeća, često se pogrdno naziva “mračnim vijekom“. Naziv se pojavio tijekom renesanse, a na to su veliki utjecali imali autori, umjetnici i mislioci koji su htjeli istaknuti razlike između vlastitog doba – doba koje su shvaćali kao oživljavanje klasične grčke i rimske kulture – i prošlih stoljeća. Međutim, važno je napomenuti da je nazivanje deset stoljeća povijesti “mračnim vijekom“ subjektivna procjena, pod jakim utjecajem predrasuda i pristranosti, te ne uvažava složenost i raznolikost srednjovjekovnog društva, posebno zato što se tako dugo razdoblje ne može jednostavno svesti pod jednu kategoriju.
Francesco Petrarca, poznati talijanski pjesnik iz 14. stoljeća, odigrao je značajnu ulogu u oblikovanju te negativne percepcije srednjeg vijeka – drugo je pitanje je li mu to bila namjera ili ne. Talijanski pjesnik upotrebljavao je metaforu da netko živi u “doba svjetla“ ili u “mračnom vijeku“ ovisno o tome živi li u dobrim ili lošim vremenima. U jednom od svojih djela piše:
„Moja je sudbina živjeti među raznolikim i zbunjujućim olujama. Ali Vi ćete možda, kao što se nadam i želim, poživjeti dugo nakon mene, i Vama će doći bolje doba. Ovaj san zaborava neće trajati zauvijek. Kada se tama rasprši, naši potomci živjet će u prijašnjem čistom sjaju“.
Jasno je da je Petrarkino razumijevanje svijeta bilo pod dubokim utjecajem njegovog divljenja prema dostignućima stare Grčke i Rima; stoga je svoje vrijeme i doba vidio kao razdoblje propadanja i neznanja, uspoređujući ga s intelektualnim dostignućima klasičnog svijeta.
Međutim, bitno je priznati da je ovaj pomalo negativan prikaz srednjeg vijeka u velikoj mjeri bilo pretjerivanje. Renesansni mislioci bili su skloni idealiziranju antičke prošlosti, gledajući na to razdoblje kao zlatno doba mudrosti i kulturne profinjenosti, što nije nužno uvijek bio slučaj. Nasuprot tome, na srednji vijek gledali su kao na razdoblje intelektualne stagnacije, vjerskog dogmatizma i društvene zaostalosti, zatvarajući oči pred (očiglednom) činjenicom da renesansa nije nastala niotkuda.
Negativan stav prema srednjem vijeku može se pripisati nekoliko čimbenika. Na primjer, renesansni mislioci imali su ograničen pristup književnim i povijesnim izvorima srednjeg vijeka, što je pridonijelo nedostatku razumijevanja i uvažavanja postignuća tijekom tih deset stoljeća. Također, renesansa je bila obilježena željom za distanciranjem od prethodnog doba, a diskreditacija srednjeg vijeka služila je u svrhu isticanja navodne kulturne i intelektualne superiornosti 15. i 16. stoljeća.
Međutim, zbog povijesne točnosti, važno je osporiti ovu pristranu percepciju srednjeg vijeka. Iako je istina da je to doba imalo puno problema, bilo je to i vrijeme velikih intelektualnih, umjetničkih i kulturnih postignuća. Srednji vijek svjedočio je usponu sveučilišta, očuvanju i prijenosu klasičnih tekstova, napretku u arhitekturi i inženjerstvu te procvatu gotičke umjetnosti. Zapravo, da nije bilo mukotrpnog rada srednjovjekovnih prepisivača, znanstvenici renesanse jedva da bi poznavali rimske ili grčke mislioce.
