Mogu li se nacije, poput feniksa, uzdići iz mrtvih? Dana 28. svibnja 1926., dok se zemlja suočavala s katastrofom, portugalska vojska odlučila je djelovati.
„Shrvana pod teretom nemoralne i tiranske manjine, nacija osjeća da umire. Sa svoje strane, otvoreno se bunim. Na oružje, Portugale, za slobodu i čast nacije!“
Tim je riječima general Gomes da Costa, junak Prvog svjetskog rata, pokrenuo državni udar. Za Portugal će posljedice biti goleme. Nesvjesni toga, događaji iz svibnja 1926. dovest će do kraja kaotične Prve Portugalske Republike i do uspona nenametljivog, skromnog profesora političke ekonomije iz Coimbre, Antónija de Oliveire Salazara. Državni udar sazrio je u revoluciju, a revolucija je postala režim koji će trajati gotovo pedeset godina.
Pobunu iz 1926. treba razumjeti u njezinu nacionalnom, ali i međunarodnom kontekstu. U previranjima koja su uslijedila nakon završetka Velikog rata, val ustanaka srušio je jedan liberalni režim za drugim. Prva među njima bila je boljševička revolucija u Rusiji 1917. godine. Neizrecivi užasi koje je počinio boljševizam radikalizirali su i mobilizirali europsku desnicu, zabrinutu da bi se komunizam mogao proširiti i u njihovim zemljama učiniti ono što je učinio u nekadašnjem Carstvu Romanovih.
Godine 1920. u Mađarskoj je admiral Horthy ponovno uspostavio stabilnost nakon duboke traume izazvane marksističkom despotijom Béle Kuna. Ubrzo nakon toga, 1922. godine, Mussolinijeve crnokošuljaške postrojbe trijumfalno su marširale na Rim. Godine 1923. general Miguel Primo de Rivera uspostavio je konzervativnu autoritarnu vlast u Španjolskoj. Godine 1925. njegov primjer slijedio je general Pangalos u Grčkoj.
No taj val ne bi dosegnuo portugalske obale da zemlja nije prolazila kroz duboku, egzistencijalnu krizu. Samo stotinu godina ranije Portugal je još uvijek bio velika sila. S Brazilom kao novim središtem u usponu, njegovo se carstvo protezalo od amazonske prašume preko Afrike do Goe i Macaa. Unatoč tome što je teško stradao od triju Napoleonovih invazija, zemlja je još uvijek raspolagala resursima za geopolitički odvažne poteze, poput projekta kraljice Carlotte Joaquine od Bourbona da velik dio španjolskih američkih posjeda pripoji portugalskoj kruni.
Procjenjuje se da je sredinom 18. stoljeća portugalski BDP po stanovniku bio na istoj razini kao i u najbogatijim europskim regijama, poput Britanije, sjeverne Italije ili Nizozemske – i znatno ispred Španjolske, Francuske, Njemačke ili Švedske. Međutim, niz nacionalnih katastrofa koji je potom uslijedio doveo je do razdoblja strmog nacionalnog propadanja. Lisabonski potres 1755. godine, ratovi s revolucionarnom Francuskom, odvajanje Brazila 1822. godine te katastrofalno upravljanje zemljom od strane novog liberalno-parlamentarnog režima nakon 1834. osujetili su i industrijalizaciju i modernizaciju.
Do 1820. godine, unatoč strašnim razaranjima Napoleonovih ratova, u kojima je izgubio čak deset posto svojega europskog stanovništva, portugalski BDP po stanovniku još je uvijek iznosio oko 80 posto zapadnoeuropskog prosjeka. Do 1926. pao je na šokantnih 30 posto, na razinu predindustrijskog Sovjetskog Saveza. Takve brojke doista su zapanjujuće i predstavljaju, možda, jedan od najočitijih primjera neuspjeha upravljanja državom u modernom dobu.
Iako službena historiografija i danas veliča portugalska iskustva s liberalizmom tijekom monarhijskog razdoblja (1834.–1910.) i republikanskog razdoblja (1910.–1926.), njihovi su rezultati doista bili porazni. Godine 1926. čak 63 posto Portugalaca nije znalo čitati ni pisati, što je bilo lošije čak i od Ruskog Carstva – koje se 1914. općenito smatralo najzaostalijom europskom državom. Samo četiri posto kućanstava imalo je električnu energiju (u usporedbi s 50 posto u Švedskoj i 30 posto u Francuskoj), a samo sedam posto imalo je tekuću vodu (u usporedbi sa 60 posto u Švedskoj i 40 posto u Francuskoj).
Zemlja se uglavnom smatrala britanskim protektoratom bez stvarne samostalnosti, dok su velike sile slobodno pregovarale o tome kako najbolje podijeliti njezino carstvo među sobom. Vlada je bila bankrotirana; svoje je deficite pokrivala tiskanjem novca, što je dovelo do masovne inflacije.
Tijekom Republike politički je kaos postao pravilo: iako je režim trajao samo 16 godina, u tom je razdoblju imao 45 različitih vlada, 40 predsjednika vlade, osam predsjednika države i sedam parlamenata. Godine 1918. ljevičarski atentatori ubili su konzervativnog vođu Sidónija Paisa. Godine 1921., u događaju koji će postati poznat kao „Krvava noć“, republikanski radikali vozili su se Lisabonom u kamionu i bajunetama ubijali umjerene i konzervativce. Jedan od njih bio je tadašnji predsjednik vlade António Granjo.
Gledajući unatrag, teško je shvatiti kako je zemlji moglo trebati toliko dugo da se sabere. Revolucija iz 1926. ujedinila je praktički cijelo društvo protiv vladajućih jakobinaca iz Demokratske stranke, od konzervativnih republikanaca do monarhista, integralista sklonih fašizmu i katolika. Nevjerojatno, pridružile su joj se čak i neke krajnje lijeve frakcije, kao što je bio slučaj s pojedinim anarhističkim skupinama. Na kraju je cijela zemlja shvatila da se Portugal, kao politička zajednica, približava kraju puta. No bilo je potrebno iskustvo gotovo potpune propasti da bi društvo konačno reagiralo.
Nakon uspjeha revolucije, prvi instinkt vojske bio je da sama vlada zemljom. Iako će vojna diktatura koja je uslijedila samo potvrditi političku nespretnost oružanih snaga, vođe pokreta ipak zaslužuju priznanje jer nisu gubili vrijeme da to prepoznaju. Nakon što su iz svojih redova uklonili i proestablišmentske i radikalnije, profašističke frakcije, generali su se odlučili za kompromisno rješenje: ne će biti ni povratka „pročišćenoj“ parlamentarnoj republici, kakvu je želio admiral Mendes Cabeçadas, niti fašističke revolucije, kakvu su priželjkivali oni bliski izvornom vođi pokreta Manuelu Gomesu da Costi.
Umjesto toga, drugi general, Óscar Carmona, iskoristit će priliku koju je otvorila Svibanjska revolucija kako bi uspostavio nacionalističku, konzervativnu i razvojno usmjerenu diktaturu. Njegov čovjek za taj zadatak bio je Salazar.
Salazar će voditi Portugal gotovo četrdeset godina. Njegova će vlast biti izrazito autoritarna. Bio je uvjereni protivnik višestranačke demokracije, koju je – možda i razumljivo, s obzirom na nedavna iskustva – smatrao nespojivom s nacionalnim interesom. Pod njegovim režimom tisak je bio strogo cenzuriran. Nije bilo slobodnih političkih stranaka ni slobodnih izbora. Tijekom njegove vladavine bilo je i političkih uhićenja, premda ni približno toliko brojnih kao u Starmerovoj Britaniji, gdje se, prema procjenama autora, danas godišnje uhiti oko 12 000 ljudi zbog onoga što objavljuju ili govore na internetu.
Kada je Salazarov nasljednik Marcelo Caetano svrgnut 1974. godine, revolucionari su uspjeli pronaći samo 128 zatvorenika savjesti koje su mogli osloboditi.
Iako se te činjenice ne mogu osporiti, jednako se tako ne može osporiti ni to da je katastrofalna situacija u kojoj se Portugal nalazio ostavljala vrlo malo prostora za drukčije postupanje. Salazarov cilj bio je stabilizirati zemlju, smiriti stanje na ulicama, urediti javne financije, obnoviti državu i postaviti temelje potrebne za modernizaciju.
Bio je iznimno uspješan u svakom od tih zadataka. Do 1974. godine, kada je njegov režim Estado Novo srušen, portugalski BDP po stanovniku porastao je na približno 60 posto zapadnoeuropskog prosjeka, što je bila najviša razina još od početka 19. stoljeća. Dječja nepismenost pala je gotovo na nulu, dok je ukupna nepismenost iznosila samo 20 posto. Očekivani životni vijek udvostručio se s 36 godina (1926.) na 69 godina. Sedamdeset i jedan posto portugalskih kućanstava bilo je elektrificirano. Portugal praktički nije imao javni dug. Njegove zlatne rezerve iznosile su gotovo 900 tona i bile su među najvećima na svijetu.
Tijekom 1960-ih i 1970-ih gospodarstvo je proživljavalo zlatno doba: uz godišnji rast od šest posto bilo je najuspješnije u Europi. To unatoč činjenici da je Lisabon istodobno financirao i vodio protugerilski rat na tri različita afrička bojišta: u Angoli, Mozambiku i Gvineji. Taj je sukob teško opteretio ograničene portugalske resurse, pri čemu je zemlja tijekom 13 godina mobilizirala više od milijun vojnika kako bi se suprotstavila pobunjenicima koje su podupirali Sovjetski Savez, Kina i Sjedinjene Američke Države.
Naravno, Portugal je i dalje ostao siromašan prema standardima razvijenog svijeta, no objektivna je činjenica da se pod Salazarom ubrzano približavao ostatku Zapadne Europe i uklonio velik dio dotadašnjeg zaostatka. Režim uspostavljen nakon svibnja preokrenuo je katastrofalno propadanje koje je obilježilo prethodno stoljeće. To su neosporne činjenice koje nijedna ozbiljna osoba ne bi pokušala prikriti ili zanijekati.
No ono što nam svibanj 1926. također pokazuje jest da propadanje i slom nisu neizbježni. Prije stotinu godina jedna nacija u raspadanju odlučila je da želi živjeti. Preuzela je svoju sudbinu u vlastite ruke, obnovila povjerenje u politiku i pozvala pripadnike različitih struja desnice, pa čak i ljude dobre volje iz domoljubne ljevice, da se udruže u velikom projektu nacionalnog spasa.
I uspjelo je. Gledajući dalje od sitnih suparništava i prihvaćajući iskrenu suradnju za opće dobro, i današnji domoljubi mogu pomoći svojim zemljama da se vrate s ruba ponora.
