Uzimam si za pravo komentirati govor premijera Plenkovića u Kninu na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza 2020. godine, jer on i njegova centralno-lijeva stranka sebi, očito, uzimaju za pravo uznemiravati velik broj Hrvata na najveći hrvatski državni praznik.
Mnogi su u prvi mah ostali zbunjeni govorom g. Plenkovića. Zašto je tome tako? Zašto smo se nekako čudno osjećali kada smo čuli ili pročitali taj njegov govor, zašto je nešto duboko u nama bilo revoltirano i čak poniženo, kao da nam je nešto oduzeto ili nametnuto?
Zato što su nam pokušali oduzeti pravo da punim srcem i plućima slavimo najveću, najčasniju i najvažniju hrvatsku vojnu pobjedu koja nam je osigurala, ne samo mir i sigurnost, nego i vlastitu državu nakon mnogih stoljeća. A pokušali su nam nametati osjećaj krivnje i staru jugoslavensku paradigmu da mora cvjetati bratstvo i jedinstvo pod krinkom nekakve lažne (fake) pomirbe i „tolerancije”.
Plenković liberal
G. Plenković je jednostavno liberal, odgojen u jugoslavenskom duhu i ideologiji. On je dio zlatne mladeži iz kasnih 80-ih godina, sa svim povlasticama dekadentnog jugo-komunizma. I to je tako, vremena su bila takva i to je njegova pozadina (background) koju je uspješno prikvačio na nadnacionalnu EU tvorevinu. Da me se krivo ne shvati: on je Hrvat, danas sigurno ponosan Hrvat, ali da je i ostala Jugoslavija, on bi je bez prigovora prihvatio. Njega i sve hrvatske političare (odrasle u Jugoslaviji) – kao lakmus test – treba pitati jesu li za vrijeme Jugoslavije sanjali i radili za neovisnu i slobodnu Hrvatsku?
Problem je kada netko takav preuzme jednu, nazovimo, konzervativnu stranku i onda svjesno ili nesvjesno promiče te svoje liberalne, humanističke i jugo-ideološke stavove (kombinirano s EU globalističkim tendencijama) kroz sve što radi: od ratifikacije Istanbulske konvencije; do rodne ideologije i sada ovog zadnjeg pokušaja vraćanja nekakve fantomske pomirbe između Hrvata i jedne etničke manjine u hrvatskoj nacionalnoj državi.
Pomirba za političare
Kažem fantomske pomirbe, jer s kim se Hrvatska i hrvatski narod točno moraju pomiriti, komu se mi moramo točno ispričavati i za što? Mi živimo u miru i gledamo budućnost barem zadnjih 25 godina. Zašto nam Plenković sada vraća neke duhove prošlosti s kojima je većina naroda već odavno razriješila? Narod je razriješio, političari još nisu. Radi političara još uvijek ne znamo za nestale, ne iskopavamo masovne grobnice, ne traže se ratne odštete od Srbije, podržava se etno-biznismene koji siju razdor itd.
Ispričavati se agresoru?
Hrvatska je doživjela ratnu agresiju od Srbije i njezinih terorističkih para-državica u Hrvatskoj i BiH. Analogija je vrlo jednostavna, etnički Srbi su se ponašali kao etnički Nijemci u Sudetima (Češka) 1938. godine te se Srbija u svojim ratnim napadima na Hrvatsku, ponašala kao nacistička Njemačka u napadima na Poljsku, Englesku, Francusku, ili kao Japanci u napadu na SAD, Kinu i Australiju.
I sada zamislite nekoga od tih pobjedničkih naroda da njihov predsjednik 25 godina nakon rata, na Dan pobjede, govori o nekakvim američkim, engleskim, francuskim, češkim ili poljskim ratnim zločinima prema nacističkoj Njemačkoj ili Japanu. Jednostavno nezamislivo. To bi bila potpuna relativizacija, degradiranje i ponižavanje silnih žrtava branitelja koji su se borili za slobodu.
I Hrvatska se 90-i godina prošlog stoljeća borila za svoju opstojnost, slobodu i neovisnost. I briljantno smo uspjeli u tome i pobijedili.
I sada čitam ‘analitičare’ koje govore da nije bilo „trijumfalizma” u političkim govorima u Kninu. To je politički korektan izraz liberala i mekušaca, nasuprot jednostavnog Hrvata koji iskreno kliče: „bili smo jako dobri, mi smo pobjednici, neka pati koga smeta…”. Takvih (protivnika „trijumfalizma“) očito imamo napretek među uglancanim političarima državnog vrha i lažljivim glavnim (fake mainstream) medijima koji ih uzastopce prate.
Na Dan pobjede samo o pobjedi i jakoj Hrvatskoj
Na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja trebalo bi govoriti samo o tim temama, i samo kako smo, uz Božju pomoć, jako, jako, jako dobro pobijedili srpskog neprijatelja (je li se danas smije uopće više reći da su Srbi tada bili „neprijatelji”).
Predsjednik hrvatske Vlade, kao predstavnik izvršne vlasti, trebao je govoriti o jakoj vojsci, o čuvanju granica, o jačanju hrvatske nacionalne države, čuvanje neovisnosti, da nikada više nećemo dopustiti da nam se dogodi takav napad na Hrvatsku i da nikada ne ćemo zaboraviti tko nam je činio takvo zlo, ali da smo spremni graditi dobrosusjedske odnose sa svima koji poštuju hrvatsku državu i njezine vrjednote koje su izgrađene na krvi hrvatskih branitelja i nevinih žrtava.
Šizofrena predstava Plenković-Pupovac
Ne. Mi već tjednima gledamo šizofrenu predstavu, hoće li ili ne će doći neki etnički hrvatski Srbin koji je, usput, samo potpredsjednik hrvatske Vlade, u Knin na Dan pobjede? I tu se čine nekakvi ‘dilovi’; „ako ti meni dođeš, onda ću ja tebi…“ Što je to? Kao da smo u nekakvoj balkanskoj čaršiji! Nedostojno je da hrvatski premijer treba moliti i činiti protuusluge da mu dođe potpredsjednik Vlade (etnički Srbin) na najveći hrvatski državni blagdan!
Zašto nas Plenković i njegova stranka maltretiraju s time? Zašto je ovo uopće tema? Zato što ih trebaju za svoje političke kalkulacije i zato što su mentalni Jugoslaveni.
Kao što Plenković iskreno vjeruje u Istanbulsku konvenciju, rodnu ideologiju, Angelu Merkel i Emmanuela Macrona, tako očito vjeruje i u jugoslavenski pojam i ideju o dva plemena (Hrvati i Srbi), a to srpsko pleme u današnjoj Hrvatskoj imaju “nacionalnost” i nevjerojatnu političku moć jedino zato što HDZ i Plenković to ne žele promijeniti, jer im to politički vrlo odgovara.
Izbjegavanje važnih tema
S drugim hrvatskim političkim strankama morali bi raditi dubinske promjene (izborni zakon, manjinski zakon, zakon o referendumu, promjena Ustava, reviziju Ustavnog suda itd.). Ovako vladajući koriste etničke Srbe kao smokvin list da, kao pravi i bezlični eurokrati, provode u Hrvatskoj globalističke naredbe i uspostavljaju, kako ovih dana slušamo, “novi poredak” (vjerojatno uz dogovor i suglasnost EU i domaćih pripadnika “velikog arhitekta”), uz politički korektne riječi i fraze kao što su „tolerancija“, „uključivost“, „ići naprijed“ (prema čemu?). Koje mazanje očiju za naivne.
Integracija etničkih hrvatskih Srba
Suvremeno i hrvatsko državotvorno rješenje bilo bi da etničke manjine imaju podršku za svoje narodne običaje i jezik u određenim institucijama, ali nikako da sjede u Saboru i imaju izvršnu moć nad većinom naroda. Oni su prvenstveno politički Hrvati i opći dio ovog naroda. S ovim modelom kojeg trenutno imamo, već sada i za budućnost, samo stvaramo segregaciju u društvu i dolazimo do situacije da se na Dan pobjede bavimo i stavljamo u središte pozornosti etničke hrvatske Srbe, umjesto onoga što je bitno, a to je hrvatska pobjeda, hrvatska vojna sigurnost (naročito protiv ratoborne Vučićeve Srbije i nezakonitih migracija) i vizija jake Hrvatske.
A govori u Hrvatskom Saboru o „bežaniji“ na traktorima bez osude režima koji je to sve orkestrirao i bez stavljanja događaja u kontekst vremena te službene i ljudske isprike za pobunu protiv legitimne hrvatske vlasti, jednostavno je nevjerojatno i ostavlja čovjeka bez teksta.
Etnički hrvatski Srbi imaju sva građanska prava, kao i svi u Hrvatskoj. Da, bili su na krivoj strani i njihovi „vođe“ digli su se protiv stvaranja hrvatske države. To je nešto s čim će oni morati živjeti i nadići se u poniznosti, kao što su to morali i Nijemci nakon Drugog svjetskog rata. Dok poštuju Hrvatsku, njezine zakone i kulturu, dobro su došli i ogromna većina Hrvata nema danas problem s tom manjinom niti imamo nekakve razloge za „pomirbom“, jer je to odavno riješeno. Plenković i njegova kriva politika prema etničkim manjima umjetno stvara neke fantomske probleme.
Odlučna politika i pobjedničko ponašanje
Povijest dobrano pokazuje da samo odlučna i jasna politika u službi stvaranja jake hrvatske države (a ne nekih EU ciljeva) s jakom vojskom (i gospodarstvom) može stvoriti ravnopravne odnose prema istočnim susjedima i zaslužiti poštovanje od saveznika. Ovakva manipuliranja i izmišljanje problema s etničkim hrvatskim Srbima, samo nas baca natrag u balkanski lonac pun bizantskih intriga.
A što se tiče zločina koji su se događali, to je strašno, ali to je rat, i pogrješke se događaju čak i pobjedničkoj strani, kao što znamo iz povijesti. Pijetet na jedan dostojanstven način može se pokazati, kao katoliku iskreno mi je žao svake osobe koja je nedužno ubijena. Ali govoriti o ovim stvarima na Dan pobjede potpuno je promašeno i za osudu. Postoji vrijeme, mjesto i način, čuvajući dostojanstvo države i pobjedničke vojske, a to svakako nije u Kninu i nije na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Pobjednici to jednostavno ne rade.
