Donosimo treći dio teksta o konstitutivnim mitovima komunističke ideologije.
Komunističko prozivanje neprijatelja kao ustaša, fašista, suradnika okupatora itd. u pravilu je predstavljalo tek dobru izliku za likvidaciju svih mogućih protivnika. Stajalište Ozne i drugih ustanova u, primjerice, Slavoniji bilo je da „bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas“.
Kako bi se stvorile pretpostavke za sve one koji će „sutra biti protiv nas“ promicala se patološka mržnja prema neprijatelju. Istaknuti komunistički razbojnik Milovan Đilas bio je vrlo jasan: „Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.
Đilas je u Borbi još u veljači 1943., u članku Njihovi planovi će propasti, dao vrlo precizne naputke koji će se vjerno izvršavati diljem bleiburške topografije smrti: “Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!“.
SOCIJALIZAM S (NE)LJUDSKIM LICEM
Neovisno o svim navedenim činjenicama komunistički hagiografi i danas govore o jugoslavenskom „socijalizmu s ljudskim licem“. Postavlja se pitanje je li Goli otok bio ogledalo toga socijalizma s ljudskim licem?
Novka Vuksanović bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali je izjavila da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok. Slično svjedoči i pripadnik Mlade Bosne, dr. Nikola Nikolić, koji je još u doba Austro-Ugarske bio u ruskom zarobljeništvu, a u doba Drugoga svjetskog završio u logoru Jasenovac.
U razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem on je rekao sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“.
Prema izvješću Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi. Čak i nakon smrti Tita, piše Rajko Danilović u svojoj knjizi Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945. – 1991., godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.
Socijalizam s ljudskim licem?
Ne baš…
