Kada muslimani u Europi govore o toleranciji i protive se džihadu obično ukazuju na dijelove Kurana (109, 6; 2, 256) kao dokaz govora o religiji mira. No, kada se suoče s oštrim odlomcima Kurana koji govore o nevjernicima (kao 9, 5; 9, 29) obično se udaljavaju od toga tvrdeći da se u Kuranu ne misli doslovno o ratu protiv nevjernika, a kako onda ajeti koji potiču toleranciju nisu nikakva metafora?
S druge strane, ako analiziramo islamske teološke izvore i povijesne spise (Kuran, Hadisa, Sira i Tefsir), nalazimo postojanje triju faza u pozivu na džihad, ovisno o statusu muslimana u društvu. Primjerice, prva faza u kojoj su muslimani brojčano nadjačani i ne mogu pobijediti u fizičkom obračunu s nevjernicima, zapravo nalaže muslimanima život u miru s nemuslimanima i propovijedanje poruke tolerancije (imamo primjer Muhameda i njegovih sljedbenika kada su bili progonjena manjina u Meki).
U drugoj fazi zajednica je pozvana na angažiranje u takozvanom obrambenom džihadu (imamo primjeri poslanika Muhameda, koji je sklopio savez s raznim skupinama izvan Meke radi jačanja zajednice i pripremanja borbe). Primjer imamo i u Kuranu (22, 39 – 40): „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: Gospodar naš je Allah!“.
U konačnoj trećoj fazi muslimani trebaju postati većinska populacija i postignuti političku moć na nekom području. O pozivu na borbu protiv nevjernika možemo čitati u Sahih al-Bukhari (6924), gdje je jasno naznačeno muslimanima da se do Sudnjeg dana trebaju boriti protiv nevjernika, uključujući i „ljudi knjige“ (Židova i kršćana). U Kuranu se mogu razmotriti neki od Muhamedovih pogleda prema Židovima i kršćanima (5, 51; 9, 30; 98, 6) te bih ih se teško moglo nazvati tolerantnima i miroljubivima.
Kada muslimani dođu na vlast mirni ajeti Kurana bivaju ukinuti ajetima koji naređuju muslimanima borbu protiv ljudi drugačijih uvjerenja. Jedan od najvećih islamskih učenjaka Ibn Kesir (koji je bio jedan od najboljih komentatora Kurana) sažima treću fazu na ovaj način: „Svi ljudi u ovome svijetu trebaju biti pozvani u islam. Ako bilo tko od njih odbije to učiniti, ili odbije platiti džiziju, onda se protiv njih treba boriti dok ne budu ubijeni“.
Je li i nakon ovih triju faza islam religija mira? Iz svega navedenoga je očita nešto sasvim suprotno miru. Islam ima tendenciju biti religija mira u trenutku kada je preslab da dobije rat, ali tamo gdje su dobili rat vidimo kako postupaju s nemuslimanima.
Naravno, velika većina europskih muslimana nije nasilna i podržava mir, ali te su vrijednosti europski muslimani dobili na Zapadu i reinterpretirali su religiju na temelju judeo-kršćanske kulture. To nije slučaj s muslimanima na drugim kontinentima.
