„Gospodo, ja sam katolik. Koliko je moguće, trudim se svaki dan ići na sv. misu. Ovo [vadi krunicu iz džepa] je krunica. Koliko god je to moguće, svaki dan klečim i molim se koristeći ova zrnca. Ako me odbijete zbog moje vjere, onda ću zahvaliti Bogu što me poštedio poniženja da budem Vaš predstavnik”.
Tako je rekao Hillaire Belloc, odgovarajući na protukatoličku kampanju, dok se borio za mjesto u parlamentu 1906.
Nakon objave članka u utjecajnom časopisu „The Atlantic“ pod naslovom „Kako je krunica postala ekstremistički simbol“, neki plašljivi katolici možda će biti skloni sakriti svoje krunice (pod pretpostavkom da ih mogu pronaći), kako bi izbjegli da ih se povezuje s ekstremizmom. Drugi su spremni napadati „The Atlantic“ zbog objavljivanja takvog otvorenog napada na katoličku pobožnost i uvjeravati svijet da je krunica bezopasna. Oba ta pristupa su pogrješna.
Namjera članka Daniela Pannetona je, sasvim očito, navesti čitatelje na stav da je tradicionalna katolička molitva znak ekstremizma, a posljedično da na ljude koji mole krunicu treba gledati sa sumnjom. Panneton se nada uzbuniti čitatelje izvješćujući da mnogi tradicionalni katolici, osim molitve krunice, koriste i vojne metafore za opis borbe protiv zla, a neki od njih posjeduju i oružje. Što više-manje dokazuje i nagovještava kako su ti ljudi opasnost za društvo.
Raspakirajte te dvije rečenice i primijetit ćete da Panneton prvo spaja kulturu krunice i „apsolutističku kulturu oružja“, a zatim izvodi zaključak da je kultura krunice opasna. Naravno da je riječ o pogrješnom zaključku. Kako, pitam se, molitva može predstavljati prijetnju društvu?
Kako bi odgovorio na to pitanje, Panneton se poziva na sveprisutnog Massima Faggiolija, koji se žali na „katoličku cyber policiju koja se aktivno bori protiv prihvaćanja LGBT zajednice u Crkvi”. Aha! Dakle, ozbiljnu prijetnju društvu predstavlja cyber policija, koja vjerojatno koristi tako opasno oružje kao što su tweetovi i postovi na Instagramu, umjesto AR-15 i bombi. I primijetit ćete da kampanja nije usmjerena protiv ničijeg života ili imovine; usmjerena je protiv nastojanja da se promijeni nauk Crkve. Stoga „radikalno tradicionalni” katolici koje prikazuje Panneton (vrlo nejasnim izrazima; članak ne navodi imena) nisu prijetnja ničijoj sigurnosti; prijetnja su ideologiji.
No njima nije dovoljan samo medijski napad. Čuvari liberalne ideologije ne mogu tolerirati otpor pa „radikalne tradicionalne“ katolike treba poraziti, protjerati i izolirati.
Panneton vješto potiče strahove da će radikalni tradicionalni katolici uskoro bombardirati (tj. uništiti) društvo. Članak bi bio uvjerljiviji kada bi mogao navesti primjere takvog nasilničkog ponašanja, ali ljudi koji govore o bombašima zapravo pozivaju na uništenje katoličkih crkava.
Pa, Sotona poznaje svoje neprijatelje, čak i ako ih Daniel Panneton ne zna (čini se da autor misli kako je krunica sakrament). Čitanje drugog psalma više će pomoći njemu i čitateljima u boljem razumijevanju „radikalnog tradicionalnog” katolicizma i prijetnje koju taj pokret predstavlja vladajućoj liberalnoj ideologiji nego članak iz „The Atlantica“. Ali Panneton je u pravu u vezi jedne stvari, a to je da je u bitci koja je stvarno važna, krunica moćnija – i stoga opasnija za liberalnu hegemoniju – od AR-15.
