Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića “Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista'”. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu.
Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)
Sudionici Pete zemaljske konferencije KPJ, održane u Zagrebu od 19. do 23. listopada 1940. oštro osuđuju „drugi imperijalistički rat“ i kliču Staljinu, pozdravljajući u njemu „velikog našeg učitelja, (…) slavnu i nepobjedivu partiju boljševika koja je pod Tvojim i Lenjinovim rukovodstvom na jednoj šestini zemaljske kugle u paramparčad razbila lance kapitalizma, ostvarila diktaturu proletarijata i otvorila put oslobodjenju radničke klase, svih ugnjetenih i izrabljenih cijeloga svijeta“.[1] U brzojavima Staljinu i generalnom sekretaru Kominterne Georgiju Dimitrovu, sudionici konferencije zaklinju se na vjernost SSSR-u, „tvrdjavi svih trudbenika svijeta, neprolaznoj tvorevini Lenjina i Staljina“.[2]
S obzirom na to da su se komunističke partije, pa tako i KPJ, i formalno nazivale „sekcijama Komunističke internacionale“ logično je da je o ustroju Partije odlučivala Kominterna. Ona je tako, primjerice, na VII. Kongresu 1935. rezolucijom najavila „predstojeće osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije u okviru KPJ“.[3] No, apsolutna odanost Kominterni bila je uvjet bilo kakvog napredovanja u partijskoj hijerarhiji. Tako je bilo i u Titovu slučaju: on je na čelo KPJ postavljen 1937., nakon što je Kominterna s vodstvom KPJ analizirala stanje u Partiji i donijela odluku o formiranju novoga Političkog biroa CK KPJ.[4] Ni Tito nije tajio da je na čelo Partije u kolovozu 1937. došao „uz suglasnost rukovodstva Kominterne“.[5] Iz toga se može jasno zaključiti da je bio spreman bespogovorno poštivati Kominternine naloge. To je i u pismenom obliku potvrdio više puta. U pismu Dimitrovu on 1938. navodi: „Aktiv naše Partije je potpuno odan Komunističkoj internacionali i, zahvaljujući tome, nijedna akcija raznih trockista (…) u Jugoslaviji nije uhvatila korijena“.[6] Stigavši u Moskvu 24. kolovoza 1938. potvrdio je isto stajalište: „Mi imamo dobre i ne tako malobrojne kadrove… Ti su kadrovi apsolutno odani Kominterni“.[7] U četvrtom od izvještaja koje je slao Dimitrovu, Tito se još jednom obvezao na apsolutnu odanost Kominterni: „Naša Partija u zemlji ima puno povjerenje prema Komunističkoj internacionali. Ona će rado prihvatiti svaku odluku koju donese Komunistička internacionala“.[8]
Početkom 1940. Tito se svojim pristašama obratio preko Proletera. Nazivajući Lenjina i Staljina „genijalnim“ i „herojskim“ likovima te napadajući „pobješnjelu reakcionarnu buržoasku rulju“, svoje obraćanje završio je konstatacijom da za „proleterskog revolucionara nema veće časti nego biti istinski lenjinist, istinski staljinist, biti do posljednjeg vjeran pripadnik Lenjina i Staljina. I nema veće sreće za komunista nego boriti se pod rukovodstvom velikog Staljina“.[9]
Slovenski komunist Ivan Maček Matija ni nakon Titove smrti uopće ne dvoji da je Tito „celog života (…) bio internacionalist“, ali je uvijek – i nakon sukoba sa Staljinom – „do neke mere priznavao autoritet prve zemlje komunizma“.[10] Da je I. Maček u pravu, potvrđuje pisanje komunističkog tiska nakon sukoba Tito – Staljin. U nepotpisanome uvodniku (koji je u pravilu izražavao stav vrha KPJ) Borba 4. listopada 1948. piše kako u sukobu s jugoslavenskim komunistima Staljin „nije u pravu“, ali ga istodobno naziva „najvećim živim autoritetom u demokratskom svijetu“, koji „nigdje nije više voljen i poštovan, osim u SSSR-u, nego u Jugoslaviji. On je bio, jest i bit će smatran u našoj Partiji kao jedan od najvećih korifeja, marksizma. Na njegovim su se djelima učili i danas se uče, a i ubuduće će se učiti članovi naše Partije i radni ljudi naše zemlje“.[11]
Vladimir Velebit opisuje svoj prvi susret s Titom 1940. godine ovako: „Govorio je u superlativima o Sovjetskom Savezu. I Tito i Kopinič su me na isti način uveravali da je to jedinstvena oaza raja na zemlji. Proizvodnja toliko napreduje, da je na pomolu opšte blagostanje. (…) Ukratko, tvrdili su da su neverovatna sreća i darovi s neba, na neobjašnjiv način, pripali sovjetskom narodu“.[12] Jedan od prvaka komunističkog pokreta u BiH, bosanski Srbin Rato Dugonjić na pitanje „Kako ste zamišljali socijalizam?“ odgovara kratko i jasno: „Otprilike: Sovjetski Savez“.[13]
Pred odanošću SSSR-u uzmicale su i povremene, zapravo vrlo rijetke intimne dvojbe koje su neki članovi KPJ možda imali. Tako, primjerice, jedan od vodećih intelektualaca u redovima jugoslavenskih komunista i u kasnijem razdoblju član Agitpropa, hrvatski književnik August Cesarec javno pozdravlja sporazum Ribbentrop-Molotov, a u intimnome dnevniku istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Nj.[emačkom], no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“.[14] Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prećutan – sporazum o diobi Poljske…“.[15] Ali kod njega to ne izaziva nikakve moralne dvojbe, jer „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talenat St.[aljina]. A […] poslije rekoh: ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu S.[ovjetske] U.[nije] kao faktora svjetske revolucije…“.[16] Cesarec je svjestan da je situacija zbunjujuća („godinama si mrzio jedno, iznenada ispada drukčije“),[17] ali je za nj, kao za svakoga pravoga komunista, važan samo SSSR i svjetska komunistička revolucija. Zato on u svoj dnevnik zapisuje svoj životni credo koji se apsolutno podudara sa stajalištem Kominterne: „…ne sudjelujem u imper.[ijalističkom] ratu nego radim na proširenju rev.[olucije] svjet.[ske]“.[18]
Slijedom toga ni podjela Poljske između Trećeg Reicha i SSSR-a za Cesarca nije imperijalistički čin. Naprotiv, on 2. rujna 1939., dan nakon njemačkog napada na Poljsku, sluteći da postoji njemačko-sovjetski sporazum o diobi te zemlje, u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju rev.[olucije] u Evropu“.[19] I kad je petnaestak dana kasnije došlo do sovjetskog napada na Poljsku, a onda i do diobe te zemlje, Cesarec slavodobitno zaključuje kako je SSSR „s time (…) pročistio teren za ranije ili kasnije rev.[olucionarno] prodiranje“,[20] jer: „politika S[ovjetske] U[nije] je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“.[21] Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako S[ovjetska] U[nija] i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“.[22]
Ova Cesarčeva razmišljanja i njegova spremnost da u „matušku“ Sovjetsku Rusiju ode i „četveronoške“,[23] mogu se shvatiti kao potpuno iskrena, jer su zabilježena u privatnome dnevniku. No, ona su bila u biti zajednička za sve jugoslavenske komuniste: u svojim javnim i propagandnim istupanjima i u svome djelovanju, oni su ostali bezuvjetno odani SSSR-u. Titov govor iz 1942., prigodom obljetnice Crvene armije, prepun je neukusnih hvalospjeva Staljinu, SSSR-u i Crvenoj armiji.[24] Jedan od vodećih komunista Koča Popović ide i korak dalje, pa opravdava staljinističke zločine: „Čak i kad sam saznavao za strahote staljinizma nisam ih oštrije osuđivao“.[25]
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)
Bilješke
[1] Proleter 1929. – 1942., 758. – 759.
[2] Isto.
[3] Ivan JELIĆ, Osnivački kongres Komunističke partije Hrvatske 1937., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1987., 102.
[4] I. JELIĆ, Osnivački kongres Komunističke partije Hrvatske 1937., 28. – 29.
[5] Isto, 29.
[6] Pero SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća, Večernji edicija, Zagreb, 2009., 109.
[7] Isto.
[8] Isto, 110.
[9] Proleter, siječanj – veljača 1940. Prema: P. SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća, 163.
[10] Milomir MARIĆ, Deca komunizma, 2. izd., Mladost, Beograd, 1987., 102.
[11] P. SIMIĆ, Tito fenomen stoljeća, 256.
[12] M. MARIĆ, Deca komunizma, 176.
[13] Isto, 156.
[14] „Ratna jesen 1939. u dnevniku Augusta Cesarca“, Forum, god. IV., knj. VIII., br. 6, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, lipanj 1965., 178. Usp. Zorica STIPETIĆ, Argumenti za revoluciju – August Cesarec, Centar društvenih djelatnosti SSOH, Zagreb, 1982., 387.
[15] „Ratna jesen 1939. u dnevniku Augusta Cesarca“, 179.
[16]„Ratna jesen 1939. u dnevniku Augusta Cesarca“, 180.; Z. STIPETIĆ, Argumenti za revoluciju, 388.
[17] „Ratna jesen 1939. u dnevniku Augusta Cesarca“, 181.
[18] Isto, 185.
[19] Isto, 187.
[20] Isto, 197.
[21] Isto, 200.
[22] Isto, 200.; Z. STIPETIĆ, Argumenti za revoluciju, 390.
[23] „Ratna jesen 1939. u dnevniku Augusta Cesarca“, 201.
[24] Josip BROZ TITO, Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941. – 1944. Drugo, dopunjeno izdanje, Državni izdavački zavod Jugoslavije, Beograd, 1945., 33. – 42.
[25] Aleksandar NENADOVIĆ, Razgovori s Kočom, Zagreb, Globus, 1989., 15.
NAPOMENA: Podlistak je izvorno objavljen u časopisu “Politički zatvorenik” tijekom 2010. godine.
