Veliki gradovi ne umiru, ali samo ako su voljni napraviti promjene. Danas se veliki svjetski gradovi, poput New Yorka ili Londona, suočavaju s dramatično promijenjenim uvjetima, posebice porastom rada od kuće (na daljinu), strahovima od pandemije i rastućim kriminalom.
Na mnoge načine veliki gradovi svjedoče duboko ukorijenjenim trendovima. Postotak Amerikanaca koji žive u predgrađima porastao je s trinaest posto gradskog stanovništva 1940. na osamdeset šest posto 2017., što je u statistici povećanje od dva posto godišnje. A od 2012. predgrađa i rubna naselja činila su oko devedeset posto ukupnog rasta velegradova. Ovo se dogodilo ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama, nego i u starim gradovima Europe, uključujući London i Pariz.
Čini se da smo na početku nove epohe, slično kao što se dogodilo tijekom uspona trgovačkih gradova nakon srednjeg vijeka i pojave industrijskih gradova u devetnaestom stoljeću. Sada vidimo kako blijedi ono što je Jean Gottman prije četiri desetljeća opisao kao „transakcijski grad“, ekonomiju utemeljenu na financijama, vrhunskim poslovnim uslugama i informacijama. Grad urbane veličinu više ne definiraju velike katedrale ili palače, već visoki poslovni tornjevi. To je u to vrijeme imalo smisla, ali sada te visoke zgrade postaju anakrone poput starih tvornica koje su nekoć pokretale urbana gospodarstva. S jedne strane, primjećuje jedan analitičar, tvrtke koje su nekoć trebale cijeli kat sada mogu obavljati većinu svojih zadataka na daljinu.
Ali to nije ništa novo. Popunjenost uredskih prostora je u padu od 2000., dok je izgradnja novih prostora u padu već četvrt stoljeća. U 2019., prije pandemije, izgradnja poslovnih prostora činila je jednu trećinu stope u odnosu na 1985. i jednu polovicu u odnosu na 2000. Sada, suočeni s recesijom ili barem usporavanjem gospodarstva, gradnja poslovnih prostora vjerojatno će ostati na povijesno niskim stopama. Tijekom desetljeća potencijalni gubitak vrijednosti gradnje poslovnih prostora u središnjim poslovnim četvrtima mogao bi dosegnuti petsto milijardi dolara samo u New Yorku, dok procjene za cijelu zemlju ukazuju na financijski gubitak od 3,3 trilijuna dolara u komercijalnim hipotekama.
U isto vrijeme, nekoć živa urbana srednja klasa istisnuta je. Već 70-ih, primjećuje Institut Brookings, četvrti sa srednjom klasom počele su se dramatičnije smanjivati u središnjim gradovima i taj se fenomen nastavio. Urbani analitičar Pete Saunders primjećuje da je ovaj proces započeo 90-ih s velikim dobitcima bogatih ljudi, rastom siromašnog stanovništva i naglim padom od kućanstava srednje klase.
Ono što vidimo je sve više ekonomija „gore – dolje“. Učitelji, vatrogasci i policajci bore se kako bi si priuštili kuću u mnogim američkim gradovima, prema studiji koju je provela agencija Trulia. Ovo određivanje cijena odnosi se isto tako na mnoga kvalificirana radnička zanimanja kao što su tehničari, građevinski radnici i mehaničari; tijekom pandemije najviše izgleda da napuste gradove bilo je kod radničke populacije.
Zanimljivo je primijetiti pojavu „novih lijevih urbanista” kojima pragmatizam i umjerenost predstavljaju slabost. Njihov naglasak nije na ponovnom uspostavljanju javnog reda ili ponovnoj izgradnji lokalnog gospodarstva, već na nizu politika kao što su „uskraćivanje financiranja“ policije, nametanje „cestovnih ograničenja“ putnicima kako bi se smanjilo korištenje automobila (dok se promet pogoršava), masovno širenje javnih stanova i korištenje zelene energije koje podižu cijene energije. Većina predana tome gradove vidi kao „utočišta“, iako su „novi lijevi urbanisti“ daleko od toga da sudjeluju u rezultatima administrativne (bez)granične politike, s pratećim troškovima za smještaj većinom siromašnog, a ne osobito kvalificiranog stanovništva.
No čak i uz mnogobrojne probleme, tradicionalni gradovi vjerojatno će nastaviti privlačiti mlade talente, osobito one koji se bave umjetnošću, dizajnom i medijima, a možda čak i više ako cijene komercijalnih i stambenih nekretnina padnu. Najvjerojatniji scenarij – osobito s obzirom na progresivno uporište gradske politike – bila bi transformacija jezgre gradova u kulturna i životna središta. Ovo ispunjava predviđanje H. G. Wellsa prije više od jednog stoljeća da će se urbana jezgra pretvoriti u ono što je on nazvao „mjestima okupljanja i susreta“.
Ovakav bi grad, predviđao je H. G. Wells, sadržavao relativno mali postotak stanovništva i njime bi dominirali imućni i parovi bez djece; pametno je predvidio da će stare jezgre gradova kao što je London postati mjesta „luksuznog izumiranja“. Uz to čini se da je „turizam stanova“ industrija koja raste; na Manhattanu su cijene stanova velikim dijelom oporavile zbog porasta kupaca koji špekuliraju kratkoročnim iznajmljivanjem (kao što je Airbnb) za razliku od prijašnjeg modela kada su se stanovi prodavali.
Kako punjenje poslovnih prostora u tornjevima postaje sve teže, imperativ će biti u pronalaženju novih namjena za te strukture. Kao što su napuštene tvornice u njujorškom Sohou pretvorene u umjetnička potkrovlja nakon kolapsa 70-ih i 80-ih, sada suvišni poslovni prostori tornjevi mogu se prenamijeniti u stambene objekte, fleksibilne radne prostore i zanatske tvrtke, pretvarajući mrtve četvrti u mnogo živahnije zajednice, kao što se već događa u Donjem Manhattanu.
Još uvijek postoji mogućnost ponovnog oživljavanja srednje klase pa čak i velikih obitelji. Ekonomski pomak od centra grada prema okolnim četvrtima manje gustoće mogao bi predstavljati novo urbano okruženje koje je više prilagođeno obiteljima.
Ipak, ova prilika za ponovno osmišljavanje urbanosti ne može se u potpunosti ostvariti ako gradovi ne usvoje program reformi koji promiče poduzetništvo i pruža mogućnost da obitelji srednje klase mogu uživati u sigurnim i čistim ulicama. Bez ovih promjena, u središtima gradova nastavit će opadati populacija i sama važnost jezgre, čak iako služe kao magneti za moderne, bogate i slavne. To će se morati učiniti bez velike potrošnje, jer su gradovi, posebice Chicago, fiskalno preopterećeni.
Situacija je daleko od beznadne. Bilo je probnih znakova pobune u gradovima kao što su Baltimore, Seattle i San Francisco, gdje su lokalni stanovnici zbacili s vlasti progresivne političare; San Francisco je isto tako otpustio nekoliko radikalnih članova školskih odbora. Ovi mali izdanci protuprogresivnog raspoloženja sugeriraju tržište za urbano upravljanje utemeljeno na stvarnosti. Nova, iako nešto manje grandiozna, urbana budućnost još uvijek nas čeka, ali za nju će se u gradskim vijećnicama i četvrtima morati boriti ljudi koji žive u gradovima i vole ih.
