Svetog Dionizija je, prema svjedočanstvu franačkog povjesničara i biskupa Grgura Turonskoga, sredinom III. stoljeća papa sveti Fabijan poslao u Galiju da bi ondje naviještao evanđelje. On je misionario tada posve beznačajno galoromansko naselje zvano Lutetia Parisiorum, iz kojeg se kasnije razvio grad Pariz. Tamo je s dvojicom svojih sudrugova Rustikom i Eleuterijem za Decijeve god. 250./51. ili za Valerijanova progonstva godine 258. poginuo mučeničkom smrću. Bila mu je odrubljena glava. Pokopan je 6 kilometara dalje od pariškoga naselja.
Kasnije, tj. oko god. 624., na mučenikovu je grobu bila podignuta glasovita benediktinska opatija St. Denis. Opat te opatije Hilduin oko god. 835. poistovjetio je pariškog mučenika s Dionizijem Areopagitom, koga je u Ateni obratio sveti Pavao. Bilo je to iz želje da bi se osnutak pariške biskupije vezao neposredno uz apostole. Takvih je pokušaja u srednjem vijeku bilo na sve strane.
Kako je Pariz kasnije sve više dobivao na značenju, sve se više širio i kult njegova biskupa sv. Dionizija. On je postao zaštitnikom Franačkoga Carstva, a uvršten je i u broj 14 svetih pomoćnika u nevolji. U ikonografiji ga prikazuju kako drži u rukama vlastitu odrubljenu glavu hitajući iz mjesta gdje je ubijen, današnji Montmartre, prema mjestu gdje je pokopan, današnji St. Denis.
Zazivaju ga u pomoć naročito kod glavobolje. Za vrijeme mučeništva bio je bačen divljim zvijerima, ali mu one nisu naudile. Zato je on i zaštitnik od bjesnila. Njegov se lik nalazio i na ratnim zastavama francuskih kraljeva.
