Osmoga svibnja 1945. godine hrvatska je zastava u Zagrebu zamijenjena jugoslavenskom zastavom, a o kakvoj se vrsti „oslobođenja“ radilo možda je ponajbolji svjedok partizan hrvatske nacionalnosti, Ivan Šibl, pripadnik 10. zagrebačkog korpusa. On je u svome ratnom dnevniku zapisao: „Maštanja doista nisu realan život! Naša stvar oko oslobođenja Zagreba slabo stoji. Naime, 111. armija, prema operativnom planu, nastupa južnom obalom Drave, smjerom Varaždin-Maribor, i neće napadati Zagreb. Napadaju ga I. i II. armija, jedna sa sjeverne, druga s južne obale Save. Na žalost. 10. korpus „Zagrebački“ je u sastavu 111. armije. Zagrebački korpus, a neće sudjelovati u borbama za oslobođenje Zagreba!? U regularnim armijama ne vode računa o problemima suptilnije naravi. Prema tome nitko od nas zagrebačkih partizana neće jurišati zagrebačkim ulicama i neće biti zasipan cvijećem građana (i građanki) željnih slobode. Prolazit ćemo ulicama Varaždina, Ptuja, Celja i Maribora, a kakvo je zadovoljstvo jurišati ulicama ili ginuti na prilazima tih gradova!? Sumnjiv užitak, u svakom slučaju“.
„Oslobođenje“ Zagreba bilo je takvo da u Zagreb nije smio ući zagrebački korpus, nego su to morale učiniti jedinice koje su dominantno bile sastavljene od srpskih partizanskih boraca od kojih su mnogi ranije bili četnici. Ključnu ulogu o „oslobođenju“ Zagreba odigrala je 45. srpska divizija, tj. 20. srpska brigada koja je bila u njezinu sastavu.
Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7.800 mladića koji su provedeni u logore Maksimir i Prečko, poslije čega su doživjeli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je provođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logor Kovin u Vojvodini, od 2.200 mladića preživjelo je njih samo 58.
O Titovoj izravnoj odgovornosti za ubojstva u Zagrebu svjedoči depeša načelnika OZNA-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom“.
Nakon Rankovićeve depeše „posao“ čišćenja se intenzivirao, a nastradali su i mnogi ljudi koji nisu sudjelovali u ratu, ali su njihove kuće bile primamljive opančarskim „oslobodiocima“.
Kako su se ravnopravnost te bratstvo i jedinstvo nakon 8. svibnja provodili u praksi, svjedoči nam 1952. bivši partizanski potpukovnik i komesar Titove prateće brigade, Adil Zulfikarpašić: „Danas se komunizam u Hrvatskoj pojavljuje, uglavnom, kao srpska stvar – i taj se komunizam održava pomoću vojske, milicije i UDB-e, u kojima su odlučni faktori u većini Srbi. Komandant Armije u Zagrebu je Srbin general-lajtanant Milan Kuprešanin, načelnik štaba general-lajtanant Mile Kalibarda. Komandant KOS-a general Drakulić Veljko (KOS – kontraobavještajna služba), komandant KNOJ-a general Brajović Petar i komandant milicije general Kovačević Stevo. 78 posto milicionera u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’, a 82 posto u ‘Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini’ su Srbi. 75 posto ‘sekretara’ općinskih komiteta KP u Slavoniji su Srbi (isključivo seljaci), 90 posto sekretara kotarskih komiteta u Bosni i Hercegovini su Srbi. Predsjednik vlade u BH Djuro Pucar, generalni sekretar vlade Mastalović Novak (pravoslavni pop iz Gacka), šef UDB-e i ministar unutrašnjih poslova, komandant Armije Apostolski Mihajlo, komandant milicije Kosorić Obren, komandant KNOJ-a Zekić Miloš, predsjednik ‘skupštine’ Vlado Šegrt, javni tužioc Boro Popović, predsjednik Vrhovnog Suda ‘Narodne Republike BH’ Božo Cikota, politički ‘sekretar’ CK KP BH je Djuro Pucar, organizacijski sekretar Mijatović Cvijetin, rektor sarajevskog univerziteta Savo Butozan i tako redom svi Srbi. Od članova CK KP BH 61 su Srbi, 13 muslimani i katolici od kojih se je samo jedan, Rudi Kolak, opredijelio kao Hrvat. U sve četiri oblasti na koje je podijeljena Bosna i Hercegovina kao šefovi UDB-e i sekretari partija sjede isključivo Srbi; sekretar partije za Hercegovinu je Papić Radovan, a šef UDB-e je Kovačević Brana, Sekretar partije za Krajinu je Stojnić Velja, a šef UDB-e je Bajić Slobodan, za centralnu Bosnu Grk Dušan i Djurašković Djuras, za istočnu Bosnu Novaković Gjuro i Predja Savo. Sekretari gradskih komiteta komunističke partije u Sarajevu Rato Dugonjić, u Banjoj Luci Voja Ilić, u Tuzli Gavrić Mitar, u Mostaru Gagović Sveto, kao i u Travniku, Jajcu, Foči, Rogatici, Bijeljini, Brčkom, Zenici, Prijedoru, Bihaću, i t. d. su isključivo Srbi, većinom seljački sinovi. Takodjer u Karlovcu, Gospiću, Glini, Osijeku, Slavonskom Brodu, Mitrovici, Rumi, Zemunu, pa čak i Dubrovniku i Rijeci sekretari kotarskih i gradskih komiteta su Srbi. Od 14 divizija u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’ i ‘Narodnoj Republici BH’ 13 imaju komandante, a 12 komesare Srbe“.
O kakvoj se, dakle, vrsti oslobođenja može govoriti?
Zagreb je 8. svibnja 1945. okupiran. Uspostavljen je komunistički totalitarni sustav čiji su ključni protagonisti dolazili iz redova Srba kojima su asistirali hrvatski komunisti.
Na žalost, duhovna okupacija Zagreba, zbog neprovedene lustracije, traje sve do danas.
