Kad se govori o „intelektualnim“ temeljima velikosrpske ideologije, obično se spominju „Načertanije“, „Kovčežić“, „Homogena Srbija“ i Memorandum SANU. Međutim, velikosrpska ideologija i posljednjih godina nastavlja producirati nove kvaziznanstvene pamflete.
Od jezika do književnosti
Tako je pred koji dan održana Četvrta interkatedarska srbistička konferencija na kojoj je usvojena „Deklaracija o granicama srpske književnosti“. Čim se u Srbiji crtaju nekakve „granice“ pravilo je da će se to činiti na štetu okolnih zemalja. Velikosrbi ne mogu bez laži, krađe i nasilja.
Iz deklaracije dovoljno je izdvojiti sljedeći dio: „S obzirom na tradiciju interpretacije razlikovanja srpske od drugih književnosti, u vezi sa suvremenim odnosom prema granicama srpske nacije, kulture i književnosti, obuhvaćaju cjelokupni korpus srpske književnosti: narodnu, staru (uključujući i dubrovačku književnost) i novu književnost, kako je navedeno u Deklaraciji o kanonu srpske književnosti na Drugoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji 2021. godine“.
Kao što vidimo, velikosrpski pamfletisti i dalje svojataju dubrovačku književnost. Svetosavski mitomani žele prisvojiti katoličku književnost koja je u Srbiji u vrijeme njezina stvaranja bila potpuno nepoznata. Naime, kao što je svojedobno zapisao srbijanski književni povjesničar Jovan Skerlić: „Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti (…) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom“.
Ni oni koji su 1991. granatirali grad očito ga nisu smatrali svojim…
Prošle godine, na Trećoj srbističkoj konferenciji – na kojoj sudjeluju baš sve relevantne institucije u Srbiji – crtale su se granice srpskog jezika. U ovoj Deklaraciji Srbi negiraju postojanje hrvatskoga jezika. Za njih je štokavski isključivo srpski. Poruka je jasna: tako gdje je štokavski tamo su i granice „srpskog sveta“ koji – kao što je svojedobno istaknuo Aleksandar Vulin – podrazumijeva jedan državni prostor. Novoštokavština je inače uvedena u hrvatski jezik nekoliko desetljeća ranije nego u srpski. No to lažove ne zanima. Sjetimo se što je Matoš govorio o srpskim lažima…
Teški kompleksi
Nekoliko godina ranije, 2019., donesena je i tzv. Povelja o srpskom kulturnom prostoru. U njoj se Dubrovnik i Kotor ubraja u srpski kulturni prostor u kojemu se, stoji u Deklaraciji, treba provoditi jedinstvena kulturna i obrazovna politika.
Srbijanska kulturna presizanja, kao izraz teških kompleksa zbog vlastita kulturnog siromaštva (Srbija nije imala renesansu i barok) potporu imaju i u Hrvatskoj. Naime, Hrvatska i sama financira velikosrpske tiskotine (od „Novosti“ pa do pamfleta koji, primjerice, žumberačke uskoke nazivaju Srbima) koje iz broja u broj udaraju na same temelje moderne hrvatske države.
U Hrvatskoj i dalje imamo četničke spomenike koji negiraju granice hrvatske države. Dok je god tako, čemu se čuditi onome što dolazi iz Beograda?
Pritom velikosrpski pseudo-kulturni memorandumi predstavljaju pripremu za buduće osvajačke geopolitičke rukopise.
Lažljiva, nasilna, maliciozna i iracionalno-mitomanska velikosrpska ideologija jednaka je gluposti. Nikada se ne umara…
No što Hrvatska čini glede toga?
