Znak dobrih katolika bio bi, prije svega, u tome koliko se trude ljubiti Boga svim svojim umom i srcem, svim svojim tijelom i dušom, i svom svojom snagom.
„Koje biste znakove očekivali pronaći u osobi kako biste mogli procijeniti je li dobar katolik?” Bilo je to prvo pitanje koje su mi postavili na mom prvom usmenom ispitu. Odgovorio sam, za mene neuobičajeno odlučno:
„Da iskreno i svesrdno prihvaća svaki članak Vjerovanja, da se potpuno podlaže učiteljstvu Crkve, ide na misu svake nedjelje, slijedi moralni nauk Evanđelja i redovito pristupa ispovijedi kada u tome zakaže.”
Osmijesi prisutnih, kimanje glavama i ocjena koju sam dobio pokazali su da sam barem ispravno iznio tada prevladavajuće konvencionalno shvaćanje.
Ipak, nakon nekoliko godina ponovnoga čitanja Evanđelja, u kontekstu nastojanja da prakticiram meditaciju, otkrio sam da bi Isus Krist dao drukčiji odgovor. Znak dobrih katolika bio bi, prije svega, u tome koliko se trude ljubiti Boga svim svojim umom i srcem, svim svojim tijelom i dušom, i svom svojom snagom. Znak da to doista pokušavaju više se ne bi očitovao samo u tome ljube li bližnjega kao same sebe, nego mnogo više: ljube li bližnjega onako kako je sam Isus Krist ljubio nas (Iv 13,34).
Sam je Isus najprije jasno pokazao da je Bog Otac sada prisutan u njemu. Sjetimo se što je rekao svetom Filipu na Posljednjoj večeri: „Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?” (Iv 14,10). Put prema poznavanju i ljubavi prema Ocu ubuduće je, dakle, vodio preko poznavanja i ljubavi prema Isusu Kristu.
Zato u apostolskim vremenima vidimo razvoj novoga oblika molitve, koji je novim obraćenicima omogućavao da upoznaju i zavole Boga tako što će upoznati i zavoljeti Isusa Krista. Oni koji su ga već poznavali, apostoli, prvi učenici i Blažena Djevica Marija, satima su novim obraćenicima govorili o čovjeku kojega sve veći broj njih nikada nije osobno vidio.
Taj novi način koji je ljudima omogućavao da upoznaju Boga, onako kako se objavio u Isusu, nazvan je meditacijom. Evanđelja još nisu bila zapisana, ali to nije predstavljalo prepreku. Drevni su narodi imali izvanredno pamćenje pa su s velikom pozornošću slušali i pamtili priče koje su im se iznova pripovijedale o Isusu: najzrelijem, najpunijem ljubavi i najdostojnijem divljenja čovjeku koji je ikada živio.
Te se priče nisu pripovijedale samo nedjeljom, ponekad i po riječima više apostola ili učenika na misi, nego i navečer uz ognjište, ondje gdje su Židovi stoljećima slušali i učili napamet Stari zavjet. Svrha tih pripovijesti bila je zapaliti slušatelje ljubavlju prema savršenom, ljubljenom Sinu Božjemu, koji je već zapalio srca onih koji su o Njemu svjedočili. Tako bi i oni došli ne samo do spoznaje o Njemu, nego i do ljubavi prema Njemu.
Ta je ljubav vjernike svih vremena trebala voditi prema još dubljem obliku molitve, koji smo mi danas uvelike zaboravili – kontemplaciji. Istinska ljubav, kakve god vrste bila, ne želi samo biti zadivljena i obuzeta ljubljenim, ona želi biti sjedinjena s njim. Problem je u tome što je moguće ljubiti nekoga tko je umro prije godinu ili dvije, pa čak i prije tisuću ili dvije tisuće godina, ali se s takvom osobom nije moguće sjediniti.
Zato, kada ljubav prema Kristu u meditaciji dosegne svoj vrhunac, a čežnja za sjedinjenjem postane snažna, Duh Sveti vodi čovjeka dalje, u kontemplaciju. Ondje ga uvodi u Krista kakav je sada na nebu, u činu promatranja slave Boga Oca. Tako se od razmatranja Krista kakav je nekoć bio u povijesti čovjek vodi prema Kristu kakav je sada u nebu ne samo da bi sudjelovao u njegovu biću, nego i u njegovu djelovanju.
Drugim riječima, čovjek biva pozvan sudjelovati u Kristovoj kontemplaciji Oca, kako bismo, promatrajući Oca u Kristu, s Kristom i po Kristu, zauzvrat primili ono što sveti Toma Akvinski naziva plodovima kontemplacije.
Sve rečeno vodi jednom zaključku o kojemu ovisi sve ostalo: moramo slobodno izabrati žrtvu. Ta se žrtva sastoji u jednome činu o kojemu ovisi sve drugo. Isus ga naziva „jedino potrebnim”: ljubiti njega, a zatim u njemu, s njim i po njemu upoznati i ljubiti Oca. Žrtva koju moramo prinijeti jest žrtva najdragocjenije stvari koju čovjek posjeduje – vlastitoga vremena.
Gospa je fatimskoj djeci govorila o žrtvi od petnaest minuta. Kada bi netko tu žrtvu prihvatio, ili barem svakoga dana pokušao odvojiti petnaest minuta kako bi ljubio Krista onako kako su to činili prvi kršćani, njegov bi se život postupno promijenio – na slavu Božju, na njegovu osobnu sreću i na sreću drugih. Ono što u početku može izgledati kao napor s vremenom postaje nešto bez čega se više ne može, jer Duh Sveti čovjeka sve dublje uvodi u Kristovu ljubav.
