U prostorijama udruge Mreža antifašistkinja Zagreba održan je okrugli stol povodom četvrt stoljeća zagrebačke tzv. povorke ponosa. Skup je organiziran u sklopu tzv. mjeseca ponosa, a sudionici su raspravljali o razvoju queer aktivizma u Hrvatskoj od prve povorke održane 2002. godine pa sve do danas. Međutim, sama scenografija ovog događaja otvorila je kompleksno povijesno i političko pitanje koje organizatori i sudionici teško mogu zaobići. Rasprava o slobodi, tzv. ljudskim pravima i zaštiti seksualnih manjina odvijala se pod portretom i bistom Josipa Broza Tita, čovjeka koji je bio na čelu sustava čija je pravna i politička praksa desetljećima sustavno progonila sodomitstvo.
Naime, komunističkoj Jugoslaviji takvi su odnosi bili tretirani kao kazneno djelo. Krivični zakonik FNRJ iz 1951. godine izričito je propisivao kaznu zatvora do dvije godine za „protuprirodni blud”, što je bila pravna formulacija kojom su obuhvaćeni muški sodomitski odnosi. To nije bilo tek mrtvo slovo na papiru jer su do djelomične dekriminalizacije 1977. godine stotine muškaraca osuđene, a mnogi među njima bili su izloženi javnoj sramoti, stalnom policijskom nadzoru i potpunom društvenom isključenju. Komunistički režim te odnose nije promatrao kroz suvremeni rječnik tzv. ljudskih prava i osobnih sloboda koji danas propagira moderna ljevica. Naprotiv, u službenoj ideološkoj matrici tog vremena sodomitstvo se prikazivalo kao buržoaska devijacija, simptom zapadne dekadencije i izravna prijetnja moralnom poretku socijalističkog društva.
Uz Titov portret i bistu, zidove dvorane krasili su i portreti istaknutih tzv. narodnih heroina. Među njima su se našle sestre Rajka i Zdenka Baković, članice SKOJ-a čiji je zagrebački kiosk tijekom rata služio kao ključni punkt za vezu i razmjenu poruka Komunističke partije. Uz njih su bili izloženi i portreti Ivanke Trohar te Kate Pejnović, ličke partizanke i prve predsjednice Antifašističke fronte žena. Upravo taj dekor dodatno naglašava političku poruku samog prostora, jer svjedoči da nije riječ o neutralnoj dvorani, nego o mjestu koje otvoreno njeguje memoriju komunističkog pokreta, njegovih organizacija i simbola.
U takvu se ambijentu današnja borba za prava seksualnih manjina nastoji uklopiti u širu priču o navodnoj emancipatorskoj tradiciji jugoslavenske ljevice. Unatoč tome, povijesna činjenica ostaje nepromijenjena jer sustav čiji se simboli ondje slave nije pružao slobodu sodomitskim osobama, nego ih je zakonski kažnjavao. Ovaj je skup stoga poslužio kao odličan podsjetnik na duboku proturječnost i licemjerje suvremenoga lijevog aktivizma.
