Postoji samo jedan način da se izbjegne pad u očaj. To je vjera u Boga i njegova Sina, Isusa Krista. Samo vjera omogućuje razumjeti da nismo slučajnost koja tone u ništavilo, već stvorenja određena za vječni život, ističe talijanski mislilac i povjesničar prof. Roberto de Mattei.
Potpomognuto samoubojstvo u Italiji
Posljednjih je dana snažno odjeknula vijest o donošenju zakona u Venetu kojim se na regionalnoj razini želi urediti pitanje potpomognutoga samoubojstva. Veneto je četvrta regija koja je donijela takve propise, ali prva među regijama kojima upravlja desni centar. Ta činjenica stoga poprima političko i kulturno značenje koje nadilazi granice regije: pokazuje da načelo apsolutnoga samoodređenja prodire i u političke krugove koji bi se, barem nominalno, trebali zauzimati za obranu života, obitelji i prirodnoga poretka.
Potpomognuto samoubojstvo sastoji se u svjesnome nastojanju osobe da umre nakon što zaključi da više nema razloga za život te se obrati javnim ustanovama kako bi joj pomogle okončati život. To pitanje ne tiče se samo privatne odluke. Kada se u njega uključi zakon, samoubojstvo prestaje biti promatrano kao tragedija koju treba spriječiti i postaje mogućnost koju regionalne ili državne vlasti prihvaćaju, pa čak i organiziraju. Mediji takav izbor predstavljaju kao ostvarivanje prava i kao plemenit čin samoodređenja koji zakon ne bi smio zabraniti niti bi ga moralni sud smio osuđivati. Govori se o „slobodi“, „dostojanstvu“, „svjesnome izboru“, „pravu“, dok se pomno izbjegava podsjetiti da svaki zahtjev za samoubojstvom, i prije nego što postane izraz volje za smrću, u sebi sadrži očajnički krik boli.
Ako se dobrovoljna smrt predstavlja kao hrabar i dostojanstven izbor, poruka koja dopire do javnosti jednostavno je razorna. Starija osoba koja osjeća da je teret, bolesnik koji se boji da će biti napušten, osoba s invaliditetom koja osjeća gospodarski i psihički teret povezan sa skrbi o sebi – svi oni mogu povjerovati da će njihova smrt biti čin suosjećanja prema bližnjima ili najdostojnije rješenje cijele situacije.
Tu se otkriva duboka proturječnost. Kada očajna osoba pokuša sebi oduzeti život, društvo mobilizira liječnike, psihologe i policiju kako bi je spasilo. Kada se, s druge strane, ista volja izrazi u određenim kliničkim okolnostima i pretoči u pravni postupak, predstavlja se kao očitovanje slobode. U jednome se slučaju tvrdi da život treba zaštititi od trenutačnoga očaja, a u drugome se isti taj očaj smatra temeljem prava.
Očaj ili nedostatak nade
Istih dana kada je donesen regionalni zakon o potpomognutome samoubojstvu, naslovnice su bile ispunjene vijestima o iznimno nasilnim zločinima počinjenima ponajprije unutar obitelji: očevima koji ubijaju svoje najbliže, majkama koje ubijaju djecu, muškarcima koji ubijaju svoje supruge ili partnerice, a potom sebi oduzimaju život. Naravno, postoji moralna i pravna razlika između onoga tko ubija članove svoje obitelji i onoga tko traži pomoć kako bi umro. Ipak, u korijenu obiju pojava može se prepoznati isti osjećaj očaja.
Očaj je odsutnost svake nade. To je jedna od najdubljih posljedica materijalizma koji prevladava u suvremenome društvu. Materijalizam se ne odnosi samo na vezanost uz novac ili materijalna dobra. U temeljnijemu smislu riječ je o poimanju stvarnosti koje čovjeka svodi na njegovu biološku, gospodarsku i psihološku dimenziju. U takvoj perspektivi vrijednost života ovisi o užitku koji pruža, o autonomiji koju omogućuje, o zdravlju u kojem uživamo i o uspjehu koji postižemo. Kada tih uvjeta nema, nestaju i razlozi za život.
Demon materijalizma
U najtragičnijim slučajevima onaj tko je izgubio svaku nadu ne zaustavlja se na oduzimanju vlastitoga života, već pokušava sa sobom povući i one koje smatra dijelom vlastite sudbine. Obitelj, koja bi trebala biti mjesto zaštite i ljubavi, tada postaje pozornica krajnje volje za vladanjem: „Ako moj život više nema smisla, ni tvoj se ne bi trebao nastaviti.“ To je demonsko izopačenje ljubavi koja više ne traži dobro drugoga čovjeka, već ga želi posjedovati sve do njegova uništenja.
Suvremeno društvo obećava sreću preko blagostanja, užitka, uspjeha i odsutnosti svakoga ograničenja. Upravo to lažno obećanje, međutim, priprema tlo za očaj. Čovjek odgojen u uvjerenju da je sreća istovjetna zadovoljavanju vlastitih želja nije spreman suočiti se s bolešću, gubitkom, napuštenošću i neuspjehom. Ako čovjek materijalnu stvarnost prizna kao jedini obzor vlastitoga postojanja, više nije sposoban dati smisao svojemu životu. Civilizacija koja je čovjeku obećala autonomiju i zadovoljenje svake želje, a istodobno mu oduzela Boga i nadu u vječni život, ostavlja ga bespomoćnim pred patnjom i smrću.
Očaj je stoga mnogo ozbiljniji od pojedinačnoga psihičkog stanja: on je duhovna i društvena bolest našega vremena. To duboko zlo ne može se izliječiti pravnim ili političkim sredstvima. Prije svega, čovjeku treba vratiti istinsku nadu – onu nadnaravnu koja nikada nikoga nije iznevjerila. Da bi se nada vratila, čovjeku najprije treba vratiti vjeru koja je temelj i uvjet nade.
Vjera u Boga, Stvoritelja čovjeka
A kakva bi to vjera bila ako ne vjera u Boga, Stvoritelja i Gospodara povijesti; u Isusa Krista, Otkupitelja i Spasitelja čovječanstva; u njegov Križ koji je pobijedio grijeh; u njegovo Uskrsnuće koje je pobijedilo smrt?
Onaj tko prihvati taj široki i utješni pogled koji daje vjera razumije da nije proizvod slučajnosti niti biće određeno za ništavilo, već stvorenje koje Bog ljubi i koje je pozvano na vječni život. Nada koja se rađa iz vjere sigurnost je da život ne završava unutar uskih granica zemaljskoga postojanja te da je čovjek pozvan posjedovati vječna dobra čak i kada se čini da se sve oko njega ruši.
Kršćanska nada ne umanjuje dramatičnost životnih kušnja. Ona, međutim, poučava da nijedna prihvaćena i prikazana patnja nije uzaludna, da nijedna suza ne izmiče Božjemu pogledu te da Providnost i iz najdublje tame može izvesti veće dobro. Kada se na ljudskoj razini čini da je sve izgubljeno, obzor vječnosti ostaje otvoren. Upravo taj obzor ne dopušta očaju da izrekne posljednju riječ.
