Nedavne vijesti iz Katoličke crkve govore da je denverski nadbiskup James Golka zamolio o. Chada Rippergera da uzme jednogodišnju stanku od javnih nastupa i intervjua.
Otada katolički komentatori nagađaju o razlozima: je li riječ o kazni zbog stvarnoga ili navodnoga kanonskog prijestupa? Želi li ga hijerarhija ušutkati? Jesu li razlog njegova učenja, koja izazivaju prijepore u Crkvi prožetoj modernizmom? Je li posrijedi duhovna borba? Ili postoji stvarna pastoralna potreba u zajednici oca Rippergera?
Ne znamo, a i ne moramo znati.
Sv. Toma Akvinski govori o poroku curiositas – pretjeranoj znatiželji za stvari koje nam nije dano znati. U ovome je slučaju neznanje blagoslov. Molimo za njega i nastavljamo dalje. No mnoge katolike upravo taj porok znatiželje pogađa kada je riječ o brojnim danas poznatim egzorcistima u Crkvi.
Đavao je bez ikakve sumnje stvaran i postoje određeni koraci koje moramo poduzeti kako ne bismo upali u njegove zamke. Moramo biti svjesni duhovne borbe i oružja kojima se možemo suprotstaviti Zlomu.
Ali danas u Crkvi vidim nezdravu znatiželju prema egzorcizmima. Uz javnu prisutnost oca Rippergera, mons. Stephena Rossettija i oca Carlosa Martinsa pojavio se svojevrstan kult slavnih egzorcista kojima se ljudi okreću iz pomalo morbidne znatiželje, katkad radi vlastite duhovne izgradnje, ali jednako često i iz površne fascinacije nadnaravnim svijetom.
Ne mogu zanijekati da su egzorcizmi i demonske stvarnosti fascinantni. To vidim i u vlastitim predavanjima i poučavanju. Kada govorim o egzorcizmima i duhovnoj borbi, ljudi se usprave i počnu zapisivati.
Kada govorim o euharistiji – stvarnom Tijelu i Krvi samoga Boga i o uskrsnuću – jedinstvenom događaju u ljudskoj povijesti kada je Bog, postavši čovjekom, vlastitom snagom ustao od mrtvih, ljudi zijevaju i kolutaju očima. Zlo je uvijek fascinantnije i zanimljivije od dobra. Ali dobar kršćanin trebao bi mnogo više usmjeravati pozornost na pobjedu koju je Krist već izvojevao nego na našega Neprijatelja.
Da, trebamo biti svjesni da đavao postoji i želi našu propast. Ali pobjeđujemo samo teškim, a često i nezanimljivim radom molitve, pokore i ljubavi.
Znam da su ti svećenici učinili mnogo dobra i ne želim zanemariti iznimno vrijedan rad oslobađanja i poučavanja kojemu su se posvetili. U svijetu koji često ne vjeruje u demonske stvarnosti, njihov je rad probudio vjernike za postojanje duhovnoga svijeta koji je dugo bio zanemarivan u poslijekoncilskoj malaksalosti. Na tome sam im zahvalan. Ali mene su uvijek učili da bi egzorcisti trebali ostati anonimni kako ih njihova iskustva s demonskim ne bi navela na hvalisanje.
Imao sam povlasticu pomagati pri egzorcizmu, iako sam nisam egzorcist, a egzorcisti s kojima sam surađivao namjerno su ostajali izvan pozornosti javnosti i nisu reklamirali ni sebe ni svoj rad. Kada bi govorili ili poučavali, činili su to kao svećenici, bez iskorištavanja svoje službe egzorcista kao sredstva za stjecanje ugleda.
Egzorcist u našoj biskupiji danas je poznat tek nekolicini odabranih ljudi kako ne bi postao predmetom nezdrave znatiželje prema demonskim stvarnostima. Nažalost, slavni egzorcisti upravo takvu curiositas potiču.
Nadalje, činjenica da je neki svećenik egzorcist ne daje mu automatski svetost niti ga čini nepogrješivim, pa ni kada govori o duhovnoj borbi.
Često čujem župljane kako kažu: „Ali otac Ripperger kaže…“, kao da je riječ o evanđeoskoj istini. On ima mnogo toga dobroga za reći, ali postoje i neke njegove tvrdnje s kojima se, uz svo dužno poštovanje, ne slažem. Njegova služba egzorcista ne znači da ima veću teološku točnost ili veći autoritet.
Kad god govori o nečemu što Crkva nije službeno definirala, primjerice kada tvrdi da je Harry Potter doista demonski, važno je razlikovati njegovo osobno mišljenje od crkvenoga nauka.
Istina, njegovo ga je iskustvo mnogočemu naučilo i možda je osobito kvalificiran iznositi mišljenje o takvim temama. Ali čak je i sam jednom priznao, iz svoje perspektive: „Đavao nije ispod svakoga kamena. Samo ispod svakoga drugog.“ Možda je, dakle, njegovo iskustvo egzorcista utjecalo i na njegov pogled na popularnu kulturu i svijet općenito. Potrebno je razlučivanje, kao i u svemu drugome. Sama činjenica da je netko egzorcist ne daje njegovim mišljenjima obilježje nepogrješivosti.
Ovaj potez biskupa oca Rippergera možda je korak prema drukčijemu razumijevanju službe egzorcista – ne kao nekoga tko piše poznate knjige ili daje intervjue, nego kao svećenika koji se usredotočuje na svakodnevni, obični, ali prijeko potrebni posao stvarnoga izgona Sotone iz života ljudi.
Svaki bi dobar svećenik, a osobito egzorcist, trebao željeti izbjegavati svjetla pozornice i živjeti svoj poziv u skrovitosti i tihom ispunjavanju svojih dužnosti.
Možda njegov biskup upravo daje ovomu dobrom svećeniku priliku za to. Da, ljudi trebaju znati za đavla. Ali sve što doista trebamo znati već se nalazi u Svetome pismu i Predaji. Svako daljnje pretjerano bavljenje tim stvarima moglo bi prerasti u nezdravu znatiželju – onu koja nas možda čak otvara demonskom utjecaju u vlastitome životu.
vlč. Joseph Gill
