Većini konzervativnih i domoljubnih Hrvata državni praznik 22. lipnja, koji slavi neke partizanske bajke u tamnim šumama u okolici Siska, ide na živce.
Dok ne počnemo kao društvo otvoreno raspravljati o komunističkim zločinima i konačno ne osudimo i ne odbacimo Tita, Partiju i masovna ubojstva teško ćemo rasti i razvijati potencijale kao društvo i država. Ta prošlost nam je velik uteg.
No postoji i ona slavna povijest obrane katoličke Hrvatske od osmanlijskih neprijatelja s istoka u kojoj smo od pape Leona X. početkom 16. stoljeća zaradili časnu titulu “Antemurale Christianitatis”.
Jedna od presudni bitki u obrani hrvatskog kraljevstva i katoličke Europe se dogodila baš ovaj dan 22. lipnja 1593. godine.
Zamislite da nam nije nametnut ovaj “službeni” praznik, tko bi, osim specijaliziranih povjesničara, znao za bitku kod Siska 1593. godine, između malobrojne hrvatske, tj. kršćanske vojske protiv puno veće islamske, osmanske vojske – u kojoj je veliku i važnu pobjedu ostvarila hrvatsko-kršćanska vojska i tako zaustavila daljne napredovanje Turaka kroz Hrvatsku i dalje u Europi.
Tko bi znao za hrvatskog bana Tomu Erdődyja?
Tko bih znao za njegov poklik “In Deo vici”?
Tko bih znao da je pokopan u zagrebačkoj katedrali?
I tko bi znao da dan danas, svaki dan iza 14 sati, malo zvono na zagrebačkoj katedrali zvoni kao podsjetnik na tu sudbonosnu bitku?
Tako da, da, zadržao bih današnji državni blagdan i neradni dan, ali bih malo promijenio sadržaj: od bežanije u nekoj šumi do časne obrane iz 1593. i dao ime Dan Antemurale Christianitatis.
