Poznati hrvatski isusovac, pater Božidar Nagy, obranio je i oštro odgovorio kritičarima javnog moljenja krunice koje svake prve subote u mjesecu provode katolički muževi na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Naime, na svojem Facebook-profilu hrabro je stavio na njihovo mjesto dvoje pisaca za Večernji list; Milana kako vjetar puše Ivkošića i raspopa i kontroverznog liberala Dalibora Milasa.
Konačno i vrlo pohvalno! Mnogi katolički laici međusobno su komentirali da je konačno jedan svećenik, posvećena osoba, ušla u javni prostor i prihvatila izazov i borbu. Nije samo odmahnuo rukom i rekao da se to njega ne tiče i neka se s time pozabave laici. Tko drugi nego p. Nagy koji se itekako zna boriti protiv laži, manipulacija i tiranija još iz komunističkih vremena.
Katolički mentalni geto radi medija?
Nažalost, danas se suptilno uvodi komunizam 2.0 te su nam nasušno potrebni hrabri biskupi i svećenici (kao p. Nagy) koji se neće ustručavati govoriti i pisati istinu i braniti katolički moral, vrjednote i doktrinu.
U tome neće biti sami jer već ima dosta katoličkih laika koji godinama promiču i brane katoličke stavove u javnosti; zajedničkim snagama čuda se mogu ostvariti. A neprijatelji Crkve naročito preko masovnih medija najradije bi gurnuli katolike natrag u sakristiju (pasivizacija) da nisu vidljivi, da ne govore, a naročito da ne navještaju Kristovu poruku svijetu, to jest hrvatskom društvu.
Čini mi se da je mnoštvo dobrih svećenika u nekakvom strahu o tome “što će mediji reći” i da se s tim načinom razmišljanja nesvjesno svi povlačimo u nekakav svoj katolički mentalni geto, to jest u zonu komfora.
Moramo se osloboditi iracionalnog straha od tzv. medija. Oni su čista magla koji odrađuju nečiju pokvarenu agendu. Treba ih ignorirati i raditi ono što je istinito i ispravno što, istina, mnogo puta znači biti napadan, oklevetan i krivo percipiran. Da i…? Ovdje dobro pristaje engleski izraz: man up, to jest budi muško.
Crkva je u Hrvatskoj za vrijeme komunizma bila svjetionik i tvrđava istine i suprotstavljala se lažima i manipulacijama. Davala je Kristovu nadu u konačnu pobjedu i slobodu. U to vrijeme se moglo izgubiti glava ili završiti, kao što mnogi i jesu, u zatvoru. A danas se bojimo ako nas neko piskaralo napadne!
Je li previše tražiti od Crkve da i danas, u ovo vrijeme militantnog sekularizma, isto bude znak osporavan, to jest znak nade i slobode koju jedino Krist može dati?
Za to se traže muževi i među laicima i među svećenicima. Od pastira se traži da vode i brane svoje stado.
Odbacimo feminizaciju društva i Crkve i budimo ono za što nas je Bog stvorio tjelesno, psihološki i duhovno. Kao muževi pozvani smo braniti svoje obitelji, domovinu i Crkvu. To znači da se ne bojimo izazova i teškoća i da, po potrebi, ulazimo u sukob za istinu. Pogledajmo samo naše velike heroje u Crkvi, to jest svetce koji su bili pravi muževi te prave žene jer su slušale Krista, a ne duh svog vremena.
Mantra ljevičara je da treba pokazati “milosrđe”. To je nekako paraliziralo mnoštvo katolika kao da ne smiju kritizirati javni grijeh ili sablazan jer bi se nekoga moglo “povrijediti”.
Svakako, svaki sakramentalni katolik, kao i Krist, mora biti milostiv, ali to ne znači ništa ne činiti i prihvatiti grješno ponašanje, već govoriti i činiti istinu i zahtijevati odbacivanje i nečinjenje grijeha, to jest obraćenje neke osobe, ljudi ili skupina.
Katolik mora istraživati i znati Crkveni nauka, doktrinu i tradicije i držati se toga, a ne se predati duhu ovog svijeta i biti politički korektan, čak i kada pušu neke čudne izjave iz nekih kompromitiranih Crkvenih krugova.
Neki tu mantru o milosrđu površinski prihvaćaju da bi opravdali ili imali izgovor za svoju pasivnost, lijenost ili kukavičluk da se suprotstave nekome ili nečemu. Neki, s druge strane, imaju krivi pogled na mir; da moramo šutjeti i ne reagirati ili navještavati zato da ne bismo nekoga “uvrijedili” ili da bismo održali nekakvu (nepostojeću) ravnotežu između Crkve i države, to jest navodno sekularnog društva.
Konačno “Stepinčeva” Crkva?Kristova riječ i nauk ne poznaju “ravnoteže” i trule kompromise. Njegove riječi kao i učenje i Crkvena tradicija kroz stoljeća su jasne i nedvosmislene. Mi smo vojujuća Crkva ovdje na Zemlji jer vodimo duhovni boj protiv grijeha i kneza ovoga svijeta da bismo došli do konačnog cilja – vječnog života. Krist je kralj svega, uključujući i Hrvatsku i hrvatsko društva. Njega se treba za sve pitati i slušati, a ne političare, medije ili influencere.
Puno se u govori o Stepinčevoj Crkvi. Vrijeme je da stvarno počnemo kao katolici (klerici i laici) živjeti i ponašati se kao bl. Alojzije Stepinac, bez straha i bez kalkulacija. On se nije bojao ni političara niti medija niti što su “važni” ljudi njegova vremena mislili ili govorili. I završio je kao Učitelj. A mi bismo htjeli nešto drugo?
Naročito je važno da se pravovjerni svećenici, kao školovani teolozi, javljaju i pobijaju osvrte liberalnih teologa (kao dotičnog Milasa), čija gledišta mogu odvratiti i iskriviti pogled vjernicima i ljudima dobre volje prema vjeri, Kristovoj poruci i Crkvi.
Nije mjesto niti je primjereno da katolički laik ulazi u javnu bitku s nekim liberalnim biskupom, svećenikom ili čak raspopom. To moraju činiti drugi svećenici i biskupi. Katolički laici i bez ovih napada unutarnjih izdajnika imaju itekako dovoljno drugih bojišnica koje pokrivaju. Javno i jasno pomognimo i podržimo jedni druge.
Svećenik je taj koji drži ključeve raja, on nas oslobađa od istočnog grijeha (krsti), čisti naše grijehe kroz život (ispovijeda), daje nam Kristovo tijelo i na kraj života nas priprema za konačni korak prema vječnosti u Božjom zagrljaju. Njegove riječi, blizina i ispravan nauk mogu biti razlika hoće li se duša spasiti ili vječno upropastiti.
Molimo vas, dragi pastiri, nemojte se povlačiti nego koristite svoj autoritet koji vam je darovao sam Krist da branite Njegovu zaručnicu Crkvu, njezin nauk i Božji puk od vukova. Niste sami, duh Branitelj je tu, kao i mnoštvo katoličkih laika.
