Sljedeće godine prisjećamo se osamdesete obljetnice predavanja C. S. Lewisa o čovjeku, koja će kasnije postati osnova za njegovu knjigu Ukinuće čovjeka. Čitajući danas ta predavanja, nemoguće je ne ostati zadivljen njihovom aktualnošću. Razlog je jednostavan, jer ono što je Lewis 1943. identificirao kao ključno pitanje s kojim se društvo suočava, zapravo ostaje ključno pitanje s kojim se suočavamo i mi danas, i to u još intenzivnijem obliku. Pitanje samog razumijevanja onoga što znači biti (ljudsko) biće, pitanje same antropologije.
Velik dio problema u našem suvremenom zapadnom svijetu rezultat je kolapsa konsenzusa o tome što znači biti čovjek. Uzaludne rasprave o spolu, seksualnosti, pobačaju i rasi sve više vode do gubitka osjećaja za ljudsku prirodu kao dio univerzalne stvarnosti koju svi dijelimo. Tu je i sve veća tendencija u našoj kulturi da definiramo ljude u smislu njihovih ideja, uvjerenja i time uskratimo legitimitet svima koji se ne slažu s nama. Takvo poimanje legitimiteta utječe na sve. Zbog toga su sve rjeđe prijateljstva između onih koji zastupaju različita uvjerenja (ideologije).
Pošto svi imamo vlastita uvjerenja i stav, što onda možemo imati zajedničko s onima koji ne dijele naš stav? To je razlog zašto se jezik ljudskih prava danas često (i ironično) ne koristi da govori o pravima koja uživaju svi pojedinci kao (ljudska) bića, već kao neka društveno konstruirana potkategorija čovječanstva. Zbog toga možemo potvrditi da živimo u vremenu obilježenom krizom antropologije.
Nadam se da ćemo sljedeće godine, na obljetnicu Lewisovih predavanja, usredotočiti naše umove na velika pitanja koja je C. S. Lewis postavio: pitanje naravnog zakona, moralnog subjektivizma, ljudske svrhe i distopijske budućnosti u kojoj je naravni zakon ukinut. Na kraju krajeva, zasigurno je slučaj da su problemi na koje je Lewis ukazivao u svoje vrijeme, osobito oni koje postavlja tehnologija, sada još veći nego u 40-ima. Uz problem s tehnologijom, građanska religija koja je tada još prožimala zapadna društva i osiguravala granice moralnog postupanja, sada je više-manje ukinuta. Živimo u svijetu u kojem je moral uništen zahvaljujući tehnologiji i smrti svake ideje o univerzalnom ljudskom naravnom zakonu.
U međuvremenu, Božić nudi kršćanima priliku da još jednom razmisle o utjelovljenju, o veličanstvenom rođenju Isusa Krista i povežu se sa shvaćanjem onoga što znači biti čovjek. Barem tri stvari zaslužuju pozornost, s obzirom na trenutni antropološki kaos.
Prvo, utjelovljenje pokazuje kako univerzalnost ljudske naravi nije poništena ili suprotstavljena pojedinostima individualne ljudske egzistencije. Da bi Bog postao čovjekom, bilo je neizbježno da to mora učiniti kao određena osoba u vremenu i prostoru. Također, Novi zavjet jasno pokazuje – genealogija kod sv. Luke, Pavlova usporedba Adama i Krista, poziv apostolima u Evanđelju da navještaju – da su te posebnosti samo nužni kontekst za Kristov univerzalni značaj.
Drugo, uzimajući tijelo od Marije, rođenje Isusa Krista pokazuje važnu činjenicu što znači biti čovjek, što moderno društvo pokušava zanemariti, a to je da smo svi mi ovisna stvorenja. Kršćanstvo tvrdi da je Bog postao Tijelom, točnije da je Bog postao čovjekom. A središnje mjesto u toj tvrdnji je pripovijest o Kristovom životu, životu u kojem je sam Bog, transcendentan i samodostatan, postao ljudsko biće, od zigote do odrasle osobe.
Treće, Krist u svojoj ljudskoj prirodi nije samo ovisan o svojoj majci, nego je ovisan i o svome Ocu. Novi zavjet govori o Kristu koji je poslušan volji svoga Oca, i uči se poslušnosti dok je odrastao u Palestini. Među ostalim, Novi zavjet donosi nam Kristove molitve Ocu, osobito u kriznim trenucima kad se nazirala Kalvarija. Krist pokazuje da biti istinskim čovjekom znači priznati Boga Oca i u svemu se ugledati na njega.
Naš svijet nalazi se u vremenu antropološke krize. Naš odgovor kao kršćana u ovom trenutku je važan. Došašće nam nudi priliku da razmislimo o tome kako Krist, utjelovljeni Bog, nudi viziju čovječanstva koja ne samo da je u suprotnosti s autonomnim i materijalističkim antropologijama našeg vremena, nego nam govori o najdubljim ljudskim potrebama: znati tko smo u odnosu na druge i u odnosu na našeg Stvoritelja.
