VIII. razmatranje. O smrti pravednika.
2. Smrt pravednika je pobjeda
„I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti“ (Otk. 21,4). Dakle, na samrti otrti će Gospodin suze s očiju svojih sluga, koje su prolili na ovom svijetu živeći u patnjama, strahu, pogibeljima i u borbama s paklom. To će najviše utješiti dušu koja je ljubila Boga, kad čuje glas svoje smrti, misleći da će se brzo osloboditi pogibelji ovoga svijeta u kojima se Bog vrijeđa, od tolikih duševnih tuga, te od tolikih vražjih napasti. Sadašnji život jest stalna borba s paklom u kojoj se uvijek nalazimo u pogibelji da dušu izgubimo i ljubljenog Boga.
Sveti Ambrozije veli, da na ovom svijetu uvijek hodimo između neprijateljskih redova, kojim traže, da nam ugrabe život milosti. Ova pogibelj također poticala sv. Tereziju, svaki put kad bi čula gdje sat tuče, radovala bi se što je još jedan sat prošao, govoreći: „U svakom času mogu sagriješiti i mog Boga izgubiti“. Zbog toga sveti se vesele kada spoznaju čas njihove smrti, promišljajući, da će brzo svršiti borbe i pogibelji, te što su blizu onog časa, u kom će osigurati sreću, da nikad više neće moći izgubiti svog Boga.
Pripovijeda se u životopisima otaca, kako se jedan stari otac umirući u Scoziji, smijao dok su drugi plakali oko njega. Upitan, zašto se smije, odgovori: „a zašto vi plačete, kad znate, da idem na počinak?“ Tako i sv. Katarina Sijenska umirući reče: „Veselite se sa mnom, što ostavljam ovu zemlju punu patnja, a polazim u mjesto mira i pokoja“. Da tkogod stanuje u kakvoj kući čiji će se zidovi gotovo srušiti, tavan i pokrov, tako da se svakog časa očekuje, kad će se sve srušiti; koliko bi taj želio, da može iz nje čim prije izaći? Na ovom svijetu sve prijeti duši za njenu propast, svijet, pakao, strasti i naša odmetnička osjetila; to nas sve mami na grijehe i u vječnu propast nas strovaljuje.
Kakvo će veselje obuzeti dušu kad bude čula gdje joj se govori: Dođi zaručnice, izađi iz mjesta plača i lavljeg legla, koji traže da te proždru i da izgubiš božansku milost. Zato sv. Pavao, želeći smrt, govorio je kako je Isus jedini njegov život i radi toga je cijenio svoju smrt, kao najveću dobit, jer smrću dobiva onaj život koji nikad više neće umrijeti.
Veliki je to dar, koji Bog daje jednoj duši, kad ju diže s ovog svijeta, dok je u milosti, gdje bi se mogla pokvariti i njegovo prijateljstvo izgubiti. Presretan je onaj, koji za života ostane sjedinjen s Bogom; kao što brodar nije siguran, dokle god ne iziđe iz oluje i do kopna ne dođe, isto tako ne može reći, da je i jedna duša potpuno sretna, dok ne umre u milosti Božjoj. Sad kad se toliko brodar veseli, kad se nakon tolikih pogibelji približio kraju, koliko će se više jedna duša veseliti, koja je blizu da osigura svoj vječni spas?
Dalje, na ovom svijetu ne može se živjeti bez grijeh makar malih. Tko umre taj Boga više ne vrijeđa: što je smrt, kaže sv. Ambrozije, a tko ne sagriješi barem malo? I to je ono radi čega ljubitelji Boga smrt željno čekaju. Time se tješio Sluga Božji Vincenzo Caraffa, kad je govorio: „Završavajući svoj život, prestajem vrijeđati Boga“. I spomenuti sv. Ambrozije je govorio: „a zašto ovaj život želimo, kada tko više živi taj se više bremenom grijeha opterećuje?“ Tko umre u milosti Božjoj, taj dođe u takav položaj, da nije više kadar Boga vrijeđati: „Mrtav ne zna griješiti“ govorio je svetac. Zato: Bog više hvali mrtve, nego li žive, makar i sveto živjeli (Prop 4, 2.). Neki dobri čovjek naredi, tko mu prvi donese vijest o smrti, neka mu rekne; veseli se jer je došlo vrijeme, kada više nećeš moći Boga vrijeđati.
Molitva: U tvoje ruke izručujem dušu svoju, otkupio si me Gospodine Bože istine. Moj slatki Otkupitelju, što bi od mene bilo, da si mi smrt poslao, dok sam još bio u grijehu i daleko od tebe? Već bi sad bio u paklu, gdje te ne bih mogao ljubiti. Zahvaljujem ti što me nisi zapustio, te što si mi toliku milost dao, da te moje srce opet zadobije.
Kajem se što sam te vrijeđao. Ljubim te više od svake stvari. Molim te daj da bolje upoznam moje zloće, kojim sam te vrijeđao i ljubav koju tvoja neizmjerna dobrota zaslužuje. Ljubim te i želim da što prije umrem, ako je tebi po volji, a to da se oslobodim pogibelji, kojom bi ponovno mogao izgubiti tvoju svetu milost, te da budem siguran da ću te zauvijek ljubiti.
Kroz ovo godina, što mi preostaje živjeti, ljubazni moj Isuse, ojačaj me da nešto činim za tebe prije nego umrem! Okrijepi me da svladam napasti strasti, osobito one strasti koje su me do sada najviše vukle u zloće.
Daj da budem strpljiv u bolestima i uvrjedama, koje ću od ljudi primiti. Ja pak s moje strane od ljubavi prema tebi opraštam svakom koji me je u bilo čemu uvrijedio i molim te podaj mu one milosti koje želi. Pomozi mi da od sada budem pažljiviji kod izbjegavanje malih grijeha u čemu sam do sada bio nepažljiv. Moj Stvoritelju, pomozi me, nadam se da ću to sve dobiti po tvojim zaslugama, uzdam se u tvoj zagovor, o Majko i ufanje moje, Marijo.
Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.
