Papa Franjo i kardinal Victor Manuel Fernández objavili su tekst kojim se dopuštaju „blagoslovi za parove u neregularnim situacijama i za istospolne parove“ što je u suprotnosti s nepromjenjivim katoličkim naukom prema kojem Crkva ne može blagosloviti parove u neregularnim situacijama – smrtnom grijehu.
Deklaracija Fiducia Supplicans, koju je 18. prosinca izdao novi prefekt Kongregacije (sada Dikasterija) za nauk vjere, kardinal Victor Manuel Fernández, predstavlja rezultat projekta na kojemu je radio zajedno s papom Franjom. Tekst Deklaracije bio je ‘predan’ papi Franji na reviziju i kardinal Fernández dobio je njegovo odobrenje za objavu.
Deklaracija omogućuje zaređenim službenicima blagoslov istospolnih parova. Norme koje je predstavio kardinal u suprotnosti su s nepromjenjivim katoličkim naukom i Svetim pismom.
Prema Fernándezu, dokument predstavlja mogućnost blagoslova istospolnih parova „bez službenog potvrđivanja njihovog statusa ili mijenjanja na bilo koji način vječnog nauka Crkve o braku“, tvrdeći da „teološki odraz teksta, temeljen na pastoralnoj viziji pape Franje, podrazumijeva stvarni razvoj onoga što je rečeno o blagoslovima u Učiteljstvu i službenim tekstovima Crkve”.
Prefekt Dikasterija za nauk vjere u uvodu isto tako navodi da Deklaracija daje sve potrebne odgovore te klerici sada mogu slobodno djelovati prema vlastitoj prosudbi u skladu s tekstom: „Ovo teološko promišljanje, utemeljeno na pastoralnom shvaćanju pape Franje, podrazumijeva stvarni razvoj u usporedbi s onim što je rečeno o blagoslovima u Učiteljstvu i u službenim tekstovima Crkve. To objašnjava činjenicu da je ovaj tekst pisan u obliku Deklaracije“.
U paragrafu 31 Deklaracije mons. Fernández piše sljedeće:
„Unutar tako ocrtanog obzora nalazi se mogućnost blagoslova parova koji žive u neredovitim situacijama i istospolnih parova, čiji oblik ne smije biti obredno određen od strane crkvenih vlasti, kako se ne bi stvorila zbunjenost s blagoslovom vlastitim za sakrament ženidbe.
U tim se slučajevima podjeljuje blagoslov koji ne samo da ima uzlaznu vrijednost, već je i zazivanje silaznog blagoslova od samoga Boga na one koji, prepoznajući sebe kao siromašne i kojima je potrebna njegova pomoć, ne traže legitimitet svojeg vlastitog statusa, nego mole da sve istinski dobro i ljudski valjano što je prisutno u njihovu životu i odnosima bude uloženo, bude ozdravljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga. Ovi oblici blagoslova izražavaju molbu Bogu da udijeli one pomoći koje dolaze iz poticaja njegova Duha – koje klasična teologija naziva „aktualnim milostima“ – kako bi ljudski odnosi mogli sazrijevati i rasti u vjernosti poruci Evanđelja, oslobađajući se od svojih nesavršenosti i krhkosti i koji se izražavaju u sve većoj dimenziji božanske ljubavi“.
Paragrafa 31 predstavlja kontradikciju ranijim paragrafima. U paragrafu 4 piše sljedeće: „stoga su nedopustivi obredi i molitve koji mogu stvarati pomutnju između onoga što je u suprotnosti s brakom i onim što je temeljno za brak kao ‘isključiva, postojana i neraskidiva zajednica između muškarca i žene, prirodno otvorena za rađanje djece’. Ovo se vjerovanje temelji na vječnoj katoličkoj doktrini braka“.
Također, paragraf 31 je kontradikcija paragrafu 7 u kojem stoji sljedeće: „sa strogo liturgijskog gledišta, blagoslov zahtijeva da ono što se blagoslovi bude u skladu s Božjom voljom izraženom u nauku Crkve“. Kako blagoslov istospolnog para može biti u skladu s Božjom voljom izraženom u nauku Crkve?
Nadalje, u istom dokumentu stoji da Crkva osuđuje spolne odnose izvan braka: „Kao i u prethodno spomenutom odgovoru Svetog Oca na dubia dvojice kardinala, ova Deklaracija ostaje čvrsto utemeljena na tradicionalnom učenju Crkve o braku, ne dopuštajući nikakvu vrstu liturgijskog obreda ili blagoslova sličnih liturgijskom obredu koji bi mogli stvoriti zabunu“.
Kardinal Fernandez ponudio je bez obzira na nauk Crkve svoje tumačenje blagoslova: „Također, moramo izbjegavati opasnost reduciranja značenja blagoslova samo na prethodno gledište, jer bi nas to dovelo do toga da za jednostavan blagoslov zahtijevamo iste moralne uvjete koji se traže za primanje sakramenata. Ovaj rizik zahtijeva da se ta perspektiva dodatno proširi. Zapravo, postoji opasnost da pastoralna gesta, tako omiljena i raširena, bude podvrgnuta previše moralnim preduvjetima, koji bi, uz zahtjev za provjerom, mogli zasjeniti bezuvjetnu snagu Božje ljubavi na kojoj se temelji gesta blagoslova“ (paragraf 12).
Kardinal je zaključio da osoba koja moli za blagoslov „pokazuje potrebu za spasonosnom Božjom nazočnošću u svojoj povijesti, a tko moli blagoslov od Crkve, prepoznaje Crkvu kao sakrament spasenja koji Bog nudi. Tražiti blagoslov u Crkvi znači priznati da život Crkve izvire iz krila Božjega milosrđa i pomaže nam da idemo naprijed, da živimo bolje, da odgovorimo volji Gospodnjoj“ (paragraf 20).
Kardinal ponavlja misao iz uvoda u paragrafu 41: „Ono što je rečeno u ovoj Deklaraciji o blagoslovima istospolnih parova dovoljno je da u tom pogledu usmjeri pažljivo i očinsko razlučivanje zaređenih službenika. Uz gore navedene naznake, ne treba očekivati druge odgovore o mogućim odredbama koje bi uređivale pojedinosti ili praktične vidove u vezi s blagoslovima ove vrste“.
Deklaraciju je nakon objavljivanja među prvima podržao isusovac James Martin koji je odgovarajući na Vatikanovo otvaranje ‘mogućnosti za blagoslov istospolnih parova u novoj Deklaraciji’ napisao:
„Ovo je veliki korak naprijed u pastoralnom djelovanju Crkve za LGBT+ osobe i prepoznaje želju istospolnih parova za Božjom prisutnošću i pomoći u njihovim predanim vezama punim ljubavi“.
Katolički nauk u vezi blagoslova istospolnih parova
U prvoj poslanici Korinćanima, sv. Pavao navodi da su homoseksualne radnje grešne, objašnjavajući da „ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni homoseksualci… neće baštiniti Božjeg kraljevstva“ (1 Kor 6, 9 – 10); nego, prema poslanici Rimljanima, oni koji prakticiraju homoseksualnost dobit će „zasluženu plaću svoga zastranjenja“ (Rim 1, 27).
Pod vodstvom kardinala Josepha Ratzingera Kongregacija za nauk vjere izdala je 1986. godine dokument kojim se biskupe pravilno upućuje na pastoralnu skrb za homoseksualne osobe. Kongregacija je tada upozorila biskupe na osiguranje pastoralnih programa u biskupijama tijekom kojih će se „jasno navoditi nemoralnost homoseksualnih aktivnosti“.
Takav bi autentični pastoralni pristup „pomagao homoseksualcima na svim razinama duhovnog života: kroz sakramente, a posebno kroz čestu i iskrenu upotrebu sakramenta pomirenja, kroz molitvu, svjedočenje, savjetovanje i osobnu brigu”, navodi se u dokumentu.
Ali se isto tako dodaje uputa:
„…odstupanje od nauka Crkve, ili šutnja o njemu, u nastojanju pružanja pastoralne skrbi, nije niti brižno niti pastoralno. Samo ono što je istinito može u konačnici biti pastoralno. Zanemarivanje nauka sprječava homoseksualne muškarce i žene u dobivanju skrbi koju trebaju i zaslužuju“.
Kongregacija (Dikasterij) za nauk vjere izjasnila se 2021. godine dokumentom da Crkva nema „ovlast davanja blagoslova zajednicama osoba istoga spola”.
U dokumentu je navedeno obrazloženje: „nije dopušteno davati blagoslov vezama ili partnerstvima, čak i stabilnim, koji uključuju spolne aktivnosti izvan braka (tj. izvan neraskidive zajednice muškarca i žene koja je sama po sebi otvorena prijenosu života), kao što je slučaj s zajednice između osoba istog spola”.
Izvor: Lifesite News, vigilare.info
