Čemu služi sloboda? I zašto je toliko važno da nam se dopusti da je koristimo? Jesu li izbori koje donosimo uistinu važni? Pitajte ateista i reći će vam da je ona tu radi ostvarenja sebe u svijetu bez Boga. Naravno, u bezbožnom svijetu – zašto bi sloboda uopće bila važna? Kakva je razlika u izborima koje donosimo u svijetu gdje se, kako je Marx predvidio, „sve čvrsto topi u zrak“?
Ah, ali upravo je to poanta, reći će ateist: da smo slobodni – potpuno i ludo slobodni – donositi bilo kakve izbore koje toliko želimo. Gdje nema Boga, sve je dopušteno. Osim, naravno, ako slučajno ne vjerujete drukčije. Za one koji su u mraku ne smije biti slobode.
Svetac će, u međuvremenu, stvari vidjeti sasvim drukčije i izjaviti da je sloboda za potpuno predanje sebe Bogu, koji je i izvor i svrha svega što postoji – uključujući čak i one koji mu odbijaju priznati postojanje, preferirajući bogohuljenje umjesto savijanja koljena. „Da nema Boga“, kaže Chesterton, „ne bi bilo ateista.“ Samo bi svetac poput Ignacija Loyole , na primjer, koji je osnovao Družbu Isusovu kako bi predvodio obnovu vjere usred razorenog kršćanstva, sastavio molitvu tražeći od Boga da uzme sve – „svu moju slobodu, moje sjećanje, moj razum i cijelu moju volju“ – raspolažući time kako želi, ostavljajući samo „tvoju ljubav i tvoju milost, jer mi je to dovoljno“. Jer, kao što će svi sveci i mistici potvrditi, prava svetost događa se samo kada izgubimo svoju slobodu, vraćajući je Bogu kako bismo se tako oslobodili iskušenja da ga ikada moramo uvrijediti.
A grješnik – čemu on misli da služi sloboda? Pa, ako nije potpuno nepokajnički, već iskren grješnik, koji priznaje svoj grijeh dok u svojim najboljim trenutcima žudi da ga se riješi, najvjerojatnije će stvari vidjeti vrlo slično kao svetac: kada griješimo, smanjujemo svoju slobodu, ugrožavajući njezin potpuni gubitak.
Pa kako to funkcionira? Što je to u grijehu što čovjeka čini manje slobodnim kada ga počini? Odgovor je da grijeh predstavlja dvostruki učinak – i na Boga koji nas je stvorio, i na svijet koji nam je dao – pri čemu svaki posjeduje fiksni poredak kojem smo dužni pridržavati se. „Grijeh“, kaže sveti Toma Akvinski, opći učitelj, „nije ništa drugo nego ustuknuti pred dobrom koje nam pripada po prirodi.“ Svaki čin suprotan Bogu i prirodi koju je On stavio u nas stoga ne može biti dobar; stoga se kvalificira kao grijeh.
I sve do pojave modernosti, kada je sve više i više standarda nestajalo usred oluja svijeta bez Boga, svi su vjerovali – i očekivalo se da se tako ponašaju – da postoji red, taj sjajan skup normi, čije postojanje i valjanost ne samo da ne ovise o nama, već su uspostavljeni mnogo prije nego što smo se pojavili. Odaberemo li slijediti ili prekršiti norme, ne ćemo poremetiti red prirode niti Boga prirode. Možemo završiti samo čineći nasilje nad sobom.
Sve se, dakle, vrti oko činjenice da ne stvaramo sebe, već da nas je stvorio – od Drugoga, od Boga. „Čovjekova priroda“, piše Josef Pieper, „može se praktički poistovjetiti s njegovim stvorenjskim statusom: njegovo bivanje stvorenjem – njegov dolazak na svijet bez njegova pristanka – definira njegovu najdublju bit.“ Priroda koja ga, štoviše, na svakom koraku potiče u smjeru činjenja dobra – postajanja dobrim.
Doista, kaže Pieper, citirajući svog velikog učitelja sv. Tomu: „Sve što se bori protiv sklonosti prirode je grijeh.“ Sve što činimo, tvrdi Pieper, ili se nadamo postići, „može se uopće pokrenuti samo na temelju ove temeljne pretpostavke: da su i svijet i čovjek bića pozvana u postojanje vrlinom svoje stvorenosti.“ I da od prvog trenutka našeg postojanja na svijetu „nam je predstavljen standard, granica, norma za naše odluke – odluke koje nisu izvučene ni iz čega, već su odluke stvorenja, kao stvorenja“.
Nikada ne možemo dovoljno reći o ovome, niti se prestati pitati o posljedicama ako o tome ništa ne kažemo. Nijedna nas veća katastrofa ne može zadesiti od prekida odnosa koji imamo kao stvorenja prema poretku koji je Bog – od vječnosti – stvorio za naše dobro, za savršenstvo svega što jesmo i imamo; što nas može (ugodi Bogu!) konačno katapultirati u Božje naručje, za život intimnog i beskrajnog sjedinjenja s Njim. Što bi moglo biti gore, pita Pieper, „od grijeha koji uništava naš konačni sklad s božanskim temeljem bića, bez kojeg i sami znamo da smo izgubljeni zajedno sa svime što je najbolje u nama?“
Dakle, što je izvor grijeha – svakog grijeha, koliko god ga malim ili trivijalnim mogli prikazati? To sigurno mora biti golema i privlačna stvar ako želi uspjeti odvratiti, pa čak i osujetiti, prirodnu sklonost stvorenja da vidi i čini dobro. Odgovor nije daleko ni od koga od nas, niti je bio daleko od naših prvih roditelja, koji su prvi pali na to – dugo nakon što su i neki anđeli pali.
To je grijeh ponosa, kojim stvorenje – slobodno i racionalno ljudsko biće – zamjenjuje Boga, odlučujući sve usidriti u egocentrično „ja“. To je pokret u kojem, kako ga sveti Augustin opisuje u De civitate Dei („Božjoj državi“), „bitno ovisno biće, čiji princip postojanja ne leži u njemu samom, već u drugom, pokušava se uspostaviti samo za sebe, postojati za sebe“.
Dakle, nalazimo se na raskrižju, suočeni s dvama oštro različitim izborima, o čijem ishodu sve ovisi. Da, svatko od nas jest stvorenje, dugujući sve što jesmo Bogu, koji je i naš temelj i naša sudbina; no čije želje za našom srećom ne moramo konzultirati. Stoga smo slobodni odbiti svaki poziv koji nam On šalje – čak i dok vidimo kako nas to sve više približava stanju potpunog pada i propasti.
Pieper sve to sažima na sljedeći način:
„Izbori su: ili samoostvarenje kao predaja Bogu priznanjem vlastite stvorenosti; ili apsolutna ljubav prema sebi, pokušavajući ostvariti sebe poricanjem ili ignoriranjem vlastite stvorenosti. To je temeljna odluka u svakoj konkretnoj odluci; ona im prethodi. Ova odluka za apsolutnu ljubav prema sebi jest izvorni grijeh – kako u smislu da je prvi počinjen, tako i u smislu da je postao sam izvor i vrelo svake konkretne krivnje.“
To je ponos koji je pozitivno sotonistički zato što – pred samim Bogom – izjavljuje: odlučio sam da je, unatoč svoj radosti i sreći za koju me je stvorio, bolje vladati u paklu nego služiti u raju.
