Što je kršćanska kultura – i kako je prepoznati? U vremenu kada se pojam kulture sve više svodi na prolazne ideje, zabavu ili tehniku, postavlja se ključno pitanje: što ostaje od kulture kada se iz nje izbriše sveto, istinito i vječno? Kršćanska kultura nije proizvod nostalgije ni puka obrana „tradicije“. Ona je odgovor na duboko pitanje psalmista: „Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo u zemlji tuđinskoj?“ (Ps 137)
U tom starozavjetnom vapaju izraelskog naroda, protjeranog i poniženog, čujemo autentičan krik čovjeka koji zna da je svijet bez Boga – svijet bez doma. Ali po dolasku Krista, po Utjelovljenju, svijet više nije stran, hladan ili izgubljen. Krist je ušao u našu stvarnost, obasjao je svojim svjetlom i pokazao da zemlja može biti dom, mjesto otkupljenja, prostor svetosti. Svijet nije više tamnica, nego pozornica spasenja. U Kristovoj nazočnosti, zemlja više nije Babilon – postaje novo svetište, prožeto nadom.
Kršćanska kultura rađa se kada muškarci i žene sjedinjeni s Kristom odluče živjeti tako da sve – osobni i društveni život, rad i odmor, obitelj, obrazovanje, umjetnost, zakone i društvene odnose – natapaju milošću Evanđelja. To nije privatna pobožnost, već javno svjedočanstvo: svijetu je potrebno da vjera postane vidljiva. Da ona ne ostane zatvorena u crkvama i savjestima, nego da prožme prostor u kojem ljudi dišu, odlučuju i stvaraju.
Krist nije došao da svijet ostane isti. Došao je da sve učini novim. I zato je pitanje današnjice: hoće li kršćani i dalje pjevati Gospodnju pjesmu sa stidom – kao da je neprimjerena u modernoj „tuđinskoj zemlji“ – ili će ju pjevati s radošću i sigurnošću, znajući da je ova zemlja otkupljena Njegovom krvlju?
Uskladiti sve s Kristom ne znači sve srušiti, nego sve preobraziti. Kršćanska kultura nije bijeg iz svijeta, nego njegovo posvećenje. To je kultura u kojoj je čovjek više od potrošača ili proizvođača, više od funkcije – on je osoba stvorena za darivanje, za zajedništvo, za Boga. U takvoj kulturi, institucije, škole, zakoni i mediji ne služe ideologiji, nego čovjekovu rastu u istini, dobru i ljepoti.
Kršćanska kultura ne počiva na logici tržišta, profita ili moći, nego na logici dara – onoj koja izvire iz Presvetog Trojstva, iz odnosa ljubavi i sebedarja. Temelj nije mravinjak ni pčelinje saće, nego Mistično Tijelo Kristovo, zajednica utemeljena na slobodi i milosti.
U svijetu gdje se sve više zaboravlja Bog, nestaje čak i slutnja svetoga. Ako se o Bogu više ne govori, ako Ga društvo izbriše iz jezika, odgoja i zakona – kako će Ga ljudi tražiti? Ako se sve podredi onome što je „neutralno“ i „praktično“, kako će vjera pronaći svoj glas u javnom prostoru?
Zato je kršćanska kultura poziv na usklađivanje svih dimenzija života s Kristom. Ne da bi se svijet suzio, nego da bi se otvorio. Da bi se ponovno moglo gledati prema zvijezdama. Jer, kao što reče pjesnik Keats, ako je život „dolina oblikovanja duše“, tada i društvo, politika, ekonomija – sve – mora služiti toj svrsi: da čovjek uđe u puninu za koju je stvoren. Za vječnost.
