Tijekom 27 godina pontifikata Karola Wojtyłe, od 1978. do njegove smrti 2005., Ivan Pavao II. ostvario je mnoge iznimne stvari. Jedna od njih bila su i brojna pastoralna putovanja diljem svijeta, njih ukupno 129, čak i u zemlje koje su s katoličanstvom imale tek labave veze. No među svim tim odredištima posebno se izdvajaju tri zemlje koje je posjetio više puta.
Prva je bila njegova domovina Poljska, u kojoj je bio devet puta i time uvelike pridonio slomu sovjetske hegemonije u Europi. Slijedila je Francuska, „najstarija kći Crkve“, koju je posjetio osam puta, trajno je podsjećajući na njezina krsna obećanja. Konačno, tu su Sjedinjene Države, zemlja koju nijedan papa ne može zaobići, a Ivan Pavao II. u njima je boravio sedam puta, uvijek naglašavajući izvor i smisao naših sloboda.
Kad se Poljska i Sjedinjene Države ostave po strani, koliko god njihovi posjeti bili važni, čini se da su Papina putovanja u Francusku imala osobito dubok smisao: pokušaj da se ponovno usmjeri francuska duša prema Bogu, prema Onome koji nas je privukao u iskonskom zanosu još prije Adamova pada.
U tim nastojanjima Papa je uvijek iznova isticao sakrament krštenja kao nužnu početnu točku, savršen ulaz u obnovu ljudskog duha. Krštenje ne stvara samo osobnu vezu s Bogom; ono oblikuje i društveni život te stvara kulturu koja svjedoči o ljudskoj čežnji za Bogom i za puninom života koju jedino krštenje donosi.
Vjera, koja se utjelovljuje u kulturi, ključni je pokretač ljudske povijesti. Christopher Dawson to je izrazio riječima: „Društvo koje izgubi vjeru, prije ili kasnije izgubi i kulturu.“ Budući da vjera u svojoj biti uzdiže sve što je ljudsko, uključujući i društveni poredak, Crkva ne može kulturu prepustiti njezinoj ranjenosti i dezorijentaciji.
Zašto je, dakle, Papa smatrao potrebnim otići u Francusku čak osam puta? U zemlju u očitom moralnom, pa čak i demografskom padu? Zašto tolika pozornost? Ima li to veze s njezinom povijesnom titulom „najstarije kćeri Crkve“? I vrijedi li ta titula ako se čini da je narod kliznuo u apostaziju?
U tome i jest bit problema. Francuska je danas možda najčišća slika postmodernog čovjeka, a taj prizor nije osobito ohrabrujući. Narod bez Boga neizbježno se okreće protiv samoga sebe, lišavajući svoje građane zaštite koju samo Bog može jamčiti. Ako bi Crkva uspjela vratiti Francusku njezinim izvorima, njezinu identitetu u Kristu, možda bi se taj povratak proširio i na druge nekada katoličke narode.
Na svom prvom putovanju u Francusku, u svibnju 1980., Ivan Pavao II. govorio je o njoj na način nezabilježen kod drugih zemalja. Podsjetio ju je na njezinu povijesnu ulogu najstarije kćeri Crkve. Kao prva među europskim narodima koja je prihvatila vjeru i nadu u Isusa Krista, Francuska nosi tu krunu, ali i dužnost da svjedoči tu vjeru evangelizacijom drugih.
Na tom je nasljeđu izgradila stoljeća misijskog djelovanja. Širila je Kristovu poruku i poticala okolne narode da krenu istim putem. Postavlja se pitanje: jesu li se Francuzi osjećali počašćenima tim papinskim riječima?
Kad je 1996. ponovno posjetio Francusku kako bi proslavio 1500. obljetnicu krštenja kralja Klodviga, Papa je ponovno oživio taj plamen francuskog ponosa. Hvalio je francusku misijsku povijest, bogatstvo svetaca, mučenika i apostola koje je dala svijetu.
No pred kraj govora ton se iznenada promijenio. Papa je upitao: „Draga Francusko, dopusti mi da postavim pitanje. Što si učinila sa svojim krštenjem? Što je od njega ostalo? Što si učinila s tim darom?“ Riječi su mnoge zaboljele, osobito predsjednika Jacquesa Chiraca, koji je Papu dočekao u ime „republikanske i sekularne Francuske“, brišući time 1500 godina vlastite povijesti.
Ako je krštenje kralja Klodviga, njegovo „oblačenje u Krista“ za dobro naroda koji mu je bio povjeren, stvaran i povijesno važan događaj, onda je velika pogrješka zanemariti njegov značaj. Francuska, često zaboravljajući vlastitu prošlost, gubi vezu između vladavine i Boga, kulture i vjere, veze koja je stvorila zapadnu kršćansku civilizaciju. Ne poznavati tu činjenicu, ili joj se rugati, znači odsjeći granu na kojoj je stoljećima sjedila.
U kolovozu sljedeće godine, 1997., Papa se ponovno vratio Francuskoj, ovaj put u Pariz na Svjetski dan mladih. Pred desetcima tisuća mladih hodočasnika postavio je pitanje: „Znate li što vam krštenje čini?“ i odgovorio: „Ono znači da vas Bog priznaje kao svoju djecu i pretvara vaš život u priču ljubavi s njim. Suobličuje vas Kristu kako biste mogli ispuniti svoju osobnu misiju. Bog sklapa savez s vama i nudi vam svoj mir. Živite od sada kao djeca svjetla, koja znaju da su pomirena Kristovim križem.”
Što će mladi Francuske učiniti sa svojim krsnim obećanjima? A što ćemo učiniti mi sa svojima?
