Slovenci su 23. studenoga 2025. na referendumu većinom odbacili zakon koji je trebao legalizirati potpomognuto umiranje za terminalno bolesne odrasle osobe. Prema preliminarnim rezultatima, oko 53 posto birača glasovalo je protiv zakonskog prijedloga koji je parlament donio još u srpnju, dok je oko 46 posto bilo za. Time je privremeno zaustavljen proces uvođenja jedne od najkontroverznijih biopolitičkih praksi današnjeg Zapada, prakse koja pod krinkom „dostojanstva“ i „autonomije“ sve dublje zadire u samu definiciju ljudskoga života.
Zakon je predviđao strogo propisane medicinske protokole prema kojima bi teško oboljele osobe mogle zatražiti lijek za okončanje života, samostalno ili – u iznimnim slučajevima – uz asistenciju liječnika. Zagovornici su isticali pravo pojedinca da odlučuje o vlastitom kraju i navodnu humanost takvog rješenja, tvrdeći da se radi o činu oslobađanja od patnje. Protivnici su upozoravali da bi uvođenje takve mogućnosti otvorilo niz etičkih, pravnih i društvenih problema, osobito u zemlji u kojoj palijativna skrb ni približno ne zadovoljava potrebe teško bolesnih.
Kritičari su ukazivali i na širi kontekst: u društvu koje ubrzano stari i istodobno se suočava s demografskim kolapsom, legalizacija potpomognutog umiranja mogla bi – htjeli to političari priznati ili ne – s vremenom postati svojevrsni „ventil“ za sustav koji ne može financijski pratiti rastuće troškove dugotrajne skrbi. U nizu zapadnih zemalja već su zabilježeni slučajevi u kojima stariji i teško bolesni imaju dojam da su teret obitelji i državi, pa prihvaćaju „ponuđenu opciju“ ne zbog stvarne želje za smrću, nego zbog osjećaja pritiska. To su rizici na koje su slovenske udruge, Crkva i dio medicinske struke mjesecima upozoravali.
Referendum je pokazao da slovenska javnost, unatoč snažnoj medijskoj kampanji koja je zakon predstavljala kao civilizacijski napredak, još uvijek posjeduje dubinsku svijest o tome da je ljudski život vrijednost koju se ne može rješavati administrativno. U trenutku kada Zapad ulazi u fazu relativizacije svega – od nerođenog života do kraja zemaljskog postojanja – slovenski birači poslali su rijedak, ali snažan signal otpora: civilizacija se održava tako što štiti najranjivije, a ne tako što im nudi „humano rješenje“ u obliku medikamenta.
Odbacivanje zakona ne znači kraj rasprave. Naprotiv, europske države u kojima je već legalizirana eutanazija i potpomognuto umiranje često su svojim primjerima pokazale da ono što započinje kao strogo ograničena iznimka vrlo brzo prerasta u široku praksu, koja nerijetko uključuje i osobe koje nisu terminalno bolesne. Slovenci su sada odlučili povući kočnicu i usmjeriti pozornost na jačanje palijativne skrbi, obiteljsku potporu i sustavnu brigu o bolesnima. Bio bi to, uostalom, jedini doista civilizacijski pristup.
Europa bi iz ovoga mogla mnogo naučiti – pod uvjetom da još ima volje čuti.
