U svojem najnovijem tekstu za Crisis, Prekid s toksičnom ženstvenošću, Ann Burns ukazuje na licemjerje mnogih „konzervativnih“ oblika antifeminizma: oni upadaju u istu zamku kao i liberalni feminizam, promatrajući žene kroz hiperseksualiziranu, pornografsku prizmu. S njezinom se glavnom kritikom mogu u potpunosti složiti – konzervativci ne mogu obnavljati tradicionalne vrijednosti tako da veličaju razgolićenost, nepristojnost i uzdižu mušku požudu na razinu vrline.
Njezin je tekst otvorio i temu koju često ističu katolički mislioci i influenceri: „Majčinstvo je posao s punim radnim vremenom – važnije od karijere; ono je poziv. Da, neke žene moraju raditi, ali ne bismo smjeli govoriti ženama da mogu imati sve. To je laž – laž koja ranjava obitelji.“
S tim se u potpunosti slažem. Govoriti ženama da mogu imati sve – barem ne sve odjednom – laž je koja razara obitelji. Ipak, čini se da su mnogi katolici i konzervativci znatno oprezniji kada bi isto trebali reći muškarcima. Za mnoge se podrazumijeva da muškarac mora imati karijeru; naposljetku, on je taj koji treba uzdržavati obitelj.
No ako već priznajemo da je za obitelj štetno kada majka male djece radi puno radno vrijeme izvan doma, zašto ne povlačimo isti zaključak i kada je riječ o očevima? Muž je glava svoje žene i, posljedično, glava obitelji. Zašto ne bi bilo jednako štetno da je muž odsutan od supruge, a otac od djece, više od četrdeset sati tjedno?
Hijerarhijska narav braka upisana je u naše srce kroz naravni zakon, utemeljena je u Božjem stvaranju u Knjizi Postanka i snažno opisana u Poslanici Efežanima. Može li muškarac doista biti dobar muž i otac, voditi obitelj na pravi način, ako ga gotovo nikada nema kod kuće?
Neki će reći da je situacija drukčija jer muškarci i žene nisu isti. Ženin je poziv prvenstveno vezan uz dom, dok je muškarčev zadatak osigurati egzistenciju, djelovati u političkoj i gospodarskoj sferi. Istina je da je za majku, osobito dok su djeca mala, važnije biti kod kuće nego za oca – to je i biološki očito. No ideal bi trebao biti da su i muž i žena, i otac i majka, u potpunosti uključeni u život doma.
Upravo razlike između muškaraca i žena dodatno naglašavaju koliko je važno da muškarci budu nazočni u obiteljskom životu. Majka koja većinu tjedna provodi sama s djecom neizbježno pokušava istodobno biti i majka i otac. Ako je muškarac glava obitelji, kako ju može voditi ako ga gotovo nikada nema kod kuće?
Zamislimo voditelja tvrtke koji se na poslu pojavljuje tek nekoliko sati tjedno – bio bi loš vođa. Kako voditi, usmjeravati i ispravljati ako nikada nisi nazočan? Mnogi antifeministi za izmještanje žena iz doma krive feminizam, no muškarci su dom napustili puno ranije – još u doba industrijske revolucije. Žene po svojoj naravi slijede primjer muškaraca; ni ovdje nije drukčije.
Vrijedi ovdje ponovno oživjeti staru riječ i staru vrlinu, danas gotovo isključivo vezanu uz poljoprivredu – domaćinstvo (husbandry). Taj pojam najčešće asocira na uzgoj i brigu o stoci, no u svom izvornom značenju označavao je muški pandan kućanstvu – upravljanje i organizaciju doma.
Oxfordov rječnik taj pojam definira kao „upravljanje i vođenje kućanstva; domaću organizaciju“. Upravo ono što se danas često smatra isključivo ženskom zadaćom. No domaćinstvo i kućanstvo oduvijek su trebali funkcionirati zajedno, kao međusobno nadopunjujuće uloge.
Prekrasan primjer takvog domaćinstva nalazimo u životu svetog Ljudevita Martina. On je napustio posao urara kako bi vodio i organizirao čipkarsku djelatnost svoje supruge Zélie. Prepoznao je njezin talent i podupro ga vlastitim radom u upravljanju kućnom ekonomijom. Zahvaljujući tome, obitelj Martin mogla je istodobno osigurati egzistenciju i biti jedni uz druge.
Sveti Ljudevit i sveta Zélie i danas nude snažan primjer svetog braka i obiteljskog života. Zélie Martin pokazuje da problem nikada nije bio u tome smiju li žene raditi, nego u tome da njihov rad mora služiti pozivu majčinstva.
Kao što Burns ispravno ističe, u agrarnim i obrtničkim društvima žene su često radile – u tekstilnim i srodnim djelatnostima – dok su istodobno odgajale djecu. Lažna je dilema da žena mora birati između rada i dobrog majčinstva. Majke su oduvijek radile; promijenio se samo način rada.
Potrebno nam je više poslova koji služe pozivu majčinstva i očinstva, a ne isprazne rasprave o tome da majke nikada ne bi smjele raditi. Takve stavove često zagovaraju istaknute katoličke antifeministice koje istodobno same grade vrlo uspješne javne karijere. Ne možemo, međutim, svi biti podcasteri ili govornici – zato moramo graditi gospodarstva koja služe obiteljima, a ne obrnuto.
Nakon industrijske, a danas i tehnološke revolucije, muškarci su gotovo trajno istisnuti iz doma. Iako imaju Bogom danu dužnost uzdržavati obitelj, današnji sustav često ih prisiljava na dugotrajan rad izvan kuće. Svjestan sam da je povratak kućnim gospodarstvima kakva su postojala u vrijeme svetih Ljudevita i Zélie iznimno težak.
Ipak, kao katolici pozvani smo težiti idealu, a ne samo onome što je trenutno moderno ili ekonomski najlakše. To može značiti povratak zemlji i tradicionalnim oblicima rada, ali i korištenje suvremenih tehnologija – primjerice rada na daljinu.
Ženama se često poručuje da, čak i kada rade iz nužde, moraju pronaći način kako ostati kod kuće jer je to preduvjet dobrog majčinstva. Ako od žena očekujemo da „nađu rješenje“, možda bismo isto trebali očekivati i od muškaraca.
Muškarci i žene nisu isti, kao što ni majke i očevi nisu zamjenjivi. Potrebna nam je obnova i kućanstva i domaćinstva – ne samo jednoga. Potrebni su nam dobri muškarci kod kuće: muževi i očevi koji vode i ljube svoje obitelji. Potrebni su nam supružnici koji zajedno rade kako bi uzdržavali i odgajali svoju djecu.
Ukazivanje na štetnost punog radnog vremena majki nauštrb djece samo je dio problema. Potrebno je i da se muškarci vrate u dom. Promicanje kućanstva bez istodobnog promicanja domaćinstva narušava komplementarnost odnosa muškarca i žene. Dom je mjesto na kojem i muškarci i žene, muževi i žene, očevi i majke mogu najpotpunije ostvariti svoj poziv. Na svima nama je da tom idealu težimo.
