Ove se godine navršava deseta obljetnica mučeničke smrti Jacquesa Hamela – 85-godišnjeg francuskog svećenika koji je brutalno ubijen 26. srpnja 2016. godine od dvojice muslimana nadahnutih terorističkom organizacijom Islamska država Iraka i Levanta – poznatom kao ISIS ili ISIL. Tijekom molitve vjernika, dvojica napadača, naoružana noževima i pištoljem, ušla su u crkvu Saint-Étienne-du-Rouvray iz 16. stoljeća u Normandiji i uzela oca Hamela i još pet osoba za taoce. Prisiljen kleknuti, otac Hamel se opirao, odgurujući napadače nogama i uzvikujući: „Odlazi, Sotono!“ Kao odgovor, jedan od njih povikao je na arapskom „Allahu akbar“ i prerezao mu grlo.
Nijedan kršćanin, nadamo se, ne bi tvrdio da otac Hamel nije umro dostojanstveno. Ne samo da je umro kao mučenik za katoličku vjeru – ubijen od muslimanskih ekstremista – nego se i hrabro odupro te njihova đavolska djela nazvao pravim imenom: sotonskima. Isusovački časopis America proglasio ga je „prvim europskim mučenikom 21. stoljeća“, dok ga je papa Franjo u rujnu 2016., tijekom jedne jutarnje meditacije, opisao kao „dio lanca mučenika“ – „dobrog, krotkog čovjeka bratstva“. Ipak, nakon njegove smrti, novinari i biografi otkrili su da je otac Hamel živio i dobar život – život tihog, poniznog služenja, obilježen istinskim duhom služenja drugima.
Iako to nije uvijek pravilo, čini se da oni koji žive dobar život – život obilježen herojskom krjepošću – najčešće imaju i dobru smrt. „Loše živi onaj koji ne zna dobro umrijeti“, ustvrdio je rimski filozof Seneka. A tu istinu nitko ne utjelovljuje bolje od Isusa iz Nazareta, koji „nije počinio grijeha, niti mu je na ustima bila prijevara“ i u kojemu je „prebivala sva punina Božanstva“ (1 Pt 2,22; Kol 1,19). Tko je, uostalom, imao savršeniju smrt – smrt koja je istodobno bila vrhunac herojstva, prožeta dubokim duhovnim značenjem i donijela naše spasenje?
Upravo su to stoljećima poučavali neki od najvećih umova Crkve razmatrajući Sedam posljednjih riječi. Sveti Bonaventura pisao je da su Isusove posljednje riječi „sažetak njegova nauka i discipline – otkrivajući njegovo savršeno i čisto poštovanje i klanjanje nevidljivom Ocu“. Srednjovjekovni benediktinac Arnold iz Bonnevala učio je da je Isus „sažeo bit cijelog svoga nauka – izričući u kratkoći ono što je tijekom propovijedanja izlagao opširnije“. Stoga posljednje Kristove riječi predstavljaju mistični sažetak cijelog Evanđelja. Sveti Robert Bellarmin pak govori o „propovjedaonici križa“ s koje je Isus izrekao svoju najvažniju propovijed.
Kada razmišljamo o Sedam posljednjih riječi, one nam se često čine kao teološke zagonetke. Što je Isus mislio kada je rekao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Kada kaže: „Dovršeno je“, na što točno misli? Takva pitanja, naravno, traže odgovore, a kroz povijest su svetci i teolozi ponudili mnoštvo dubokih i nadahnjujućih tumačenja. No postoji i drugi pristup – promatrati Sedam posljednjih riječi kao putokaz za dobar život – kao uputu kako živjeti sveto i pravedno.
Primjerice, prva riječ – „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34) jasno pokazuje kako je Isus spreman oprostiti ne samo svojim progoniteljima nego i svima nama. Štoviše, za one koji se bore s osjećajem krivnje i samoprijezira, ova istina donosi duboku utjehu: ako je Isus spreman oprostiti onima koji su ga nepravedno i iz mržnje ubili, koliko je tek spremniji oprostiti nama. No njegov oprost istodobno je i pouka i poziv želimo li biti njegovi učenici, moramo naučiti opraštati, čak i onima koji su nas najdublje povrijedili (Mt 6,15). To nije samo duhovna stvarnost nego i psihološka – istraživanja pokazuju da ljudi koji redovito opraštaju uživaju dublji mir i bolje zdravlje.
Slično tome, kada Isus razbojniku na križu kaže: „Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju“, on objavljuje da može oprostiti i spasiti čak i one koji se obrate na samom kraju života. No njegove riječi također otkrivaju koliko je spreman darovati samoga sebe. Čak i dok trpi strašnu bol, Isus se i dalje daruje drugima. Njegov život je potpuno i bezuvjetno darivanje – primjer koji smo pozvani slijediti.
Danas malo ljudi razmišlja o vlastitoj smrti. Smatramo to morbidnim i neugodnim. Istodobno, postoji golema industrija posvećena produljenju života i očuvanju zdravlja pod svaku cijenu. No to je, u konačnici, uzaludna iluzija – smrt je, kao i porezi, neizbježna. Paradoksalno, mudriji pristup jest razmišljati o tomu kakvu smrt želimo imati. Hoćemo li moći reći da smo živjeli dobar život i mirno prihvatiti kraj? Ili ćemo umrijeti ispunjeni strahom, gorčinom i žaljenjem zbog propuštenih prilika?
Sedam posljednjih riječi, kako su stoljećima učili svetci i crkveni naučitelji, sažimaju ono što čini savršenu smrt. No one su i više od toga, one su Isusova posljednja propovijed, poziv da živimo život obilježen oprostom, darivanjem i vjerom. Nasljedovati Krista u njegovoj smrti ne pomaže nam samo da dobro umremo, nego i da dobro živimo. Upravo to svjedoče mučenici poput oca Jacquesa Hamela – dobra smrt nije slučajnost, nego plod dobro proživljenog života.
