Alarmantna kriza svećeništva manje je odraz pojedinih svećenika, a mnogo više optužnica na račun preoblikovanog sustava svećeničke formacije nakon Drugog vatikanskog sabora.
Svećeništvo se danas nalazi u ozbiljnoj krizi.
To nije kritika pojedinaca. Na svim razinama Crkve – među klerom i laicima – postoje vjerni ljudi koji svakodnevno rade, služe i nastoje učiniti ono što je potrebno. Bogu hvala na tome.
Ipak, činjenica ostaje: svećeništvo je u krizi. Tu tvrdnju podupiru brojni podatci i istraživanja o duhovnom, mentalnom, tjelesnom i pastoralnom stanju svećenika. Problem je toliko ozbiljan da se sve češće postavlja pitanje zašto toliki broj muškaraca napušta svećeničku službu.
Kao Crkva, ovu temu moramo razmotriti temeljito, molitveno i sustavno. Jer, kako stoji u dekretu Drugog vatikanskog sabora o svećeničkoj formaciji Optatam Totius, „željena obnova cijele Crkve uvelike ovisi o službi njezinih svećenika“. Mnogo govorimo o evangelizaciji, ali se pritom čini da zanemarujemo činjenicu kako snažno i sveto prezbiterijstvo predstavlja temeljni pokretač obnove koju priželjkujemo. Možda je upravo obnova svećeništva najbrži put prema obnovi Crkve u cjelini.
Važno je već na početku naglasiti da se analiza krize ne smije pretvoriti u traženje krivaca – bilo da se upire prstom u biskupe, svećenike, obitelji ili društvo. Takav pristup ne vodi rješenjima, nego obrambenim stavovima i paralizi.
Pa zašto onda postoji kriza svećeništva?
Ona se nije dogodila slučajno. Svaki je sustav savršeno oblikovan da proizvede rezultate koje proizvodi. Ako je rezultat kriza, onda ona proizlazi iz načina na koji je sustav postavljen.
A kako taj sustav izgleda?
Na temelju iskustva rada sa svećenicima diljem zemlje, obrazac je prilično jasan. Sve započinje mnogo prije prvoga dana službe – u sjemenišnoj formaciji.
Nema sumnje da su sjemeništa u mnogim aspektima napredovala. Ipak, čini se da je formacijski sustav i dalje prvenstveno usmjeren na stvaranje intelektualno snažnih svećenika, a znatno manje na oblikovanje muškaraca koji su psihološki stabilni, emocionalno zreli, duhovno živi i pastoralno zreli duhovni očevi.
To nije napad na intelektualnu formaciju. No istraživanja jasno pokazuju da s porastom inteligencije raste i potreba za razvojem emocionalnih i socijalnih kompetencija. Budući da su svećenici u pravilu muškarci visoke intelektualne sposobnosti, upravo ta dimenzija formacije postaje presudna.
Nakon ređenja rijetko vidimo intelektualne probleme. Umjesto toga, svećenici se muče s psihološkim vještinama nužnima za zdravu službu: asertivnošću, upravljanjem emocijama, donošenjem odluka, nošenjem sa stresom, optimizmom, fleksibilnošću.
Sve to ima i duboke duhovne posljedice. Budući da milost nadograđuje narav kao što se loza oslanja na potporanj, manjkava ljudska formacija nužno pogađa i duhovni život te odnos s Bogom. Čovjek je jedinstvo tijela, duha i psihe.
Sjemenišni sustav pritom nerijetko nenamjerno institucionalizira kandidate. Razina skrbi i potpore, iako razumljiva, može dovesti do toga da se bogoslovi nauče oslanjati više na sustav nego na Boga i vlastitu odgovornost. Osobna otpornost se ne razvija, a cijeli proces poprima obilježja svojevrsnog „helikopterskog odgoja“. Kada mladi svećenik stupi u službu i ta se institucionalna zaštita naglo ukloni, on se nađe u stanju latentne krize koja lako prerasta u ozbiljnu.
Nedostatak sustavne formacije za psihološko-duhovnu stabilnost, u kombinaciji s institucionalizacijom, često rezultira time da se svećenik, nakon osam godina formacije, osjeća nespremno i nedoraslo stvarnosti suvremenog pastorala.
Tada odgovornost preuzima biskupija. No i tu se problemi nastavljaju.
U mnogim biskupijama, zbog prevelikog broja župa, mladi se svećenik raspoređuje ondje gdje postoji financijska mogućnost. Ponekad to znači dobar početak uz kvalitetnog župnika. No nerijetko se dogodi suprotno: izostanak mentorstva, loši modeli i atmosfera cinizma i prosječnosti. Mladi svećenik uči da je njegova uloga upravljanje zgradama i aktivnostima, a ne duhovno očinstvo.
Ideal svećeništva kakav je živio sveti Ivan Marija Vianney – radikalno darivanje za duhovno dobro povjerenih ljudi – brzo biva zamijenjen porukom: ne talasaj, održi sustav, nemoj se isticati i pripremi se za sljedeći premještaj.
A premještaji dolaze brzo. Mladi, već razočarani i usamljeni svećenik često se iznenada nađe u voditeljskoj ulozi u župi čija je kultura oblikovana godinama čestih promjena i nedostatka jasnog vodstva. Teritorijalnost među zaposlenicima i volonterima postaje mehanizam preživljavanja. Svaki pokušaj promjene nailazi na otpor, a svećenik, koji nikada nije naučio zdravo nositi se s kritikom, doživljava je kao osobni slom.
Istodobno, on se povlači i skriva svoje teškoće – baš kao u sjemeništu – jer vlada duboko nepovjerenje. Traženje pomoći doživljava se kao prijetnja pozivu. Uvjeren je da bi priznanje slabosti značilo kraj njegove službe ili barem ozbiljnu stigmu. U njegovoj percepciji, cijena iskrenosti jednostavno je previsoka.
Budući da problemi nisu prepoznati na vrijeme, dolazi do psihičke krize, bijega u grješne obrasce ponašanja ili kombinacije obojega. Tada se počinje javljati i sumnja u vlastiti poziv. Pogled prema prijateljima iz civilnog života, obiteljima i karijerama postaje sve češći, a pitanje sve glasnije: jesam li izabrao ispravno?
Tako se kriza rađa.
Ovakvo iskustvo, nažalost, dijele mnogi mladi svećenici. Sustav proizvodi rezultate za koje je i osmišljen. Ne bismo se više trebali čuditi.
Koje je, onda, rješenje?
Prije svega, važno je reći: ova analiza ne smije svećenike pretvoriti u žrtve. To bi značilo bijeg od osobne odgovornosti. Unatoč slabostima sustava, svećenik je uvijek pozvan dati najbolje od sebe – u molitvi, radu i težnji za izvrsnošću, bez obzira na okolnosti.
Zdrav i plodonosan svećenički život nastaje na sjecištu osobnog truda i institucionalne potpore. Potrebno je oboje. Rješenje se može sažeti jednostavno: oblikovati čovjeka i reformirati sustav.
Oblikovati čovjeka znači usmjeriti sve napore na razvoj svećenika kao duhovnih očeva – psihološki stabilnih, emocionalno zdravih, duhovno živih i pastoralno zrelih ljudi, mislilaca sa srcem.
Reforma sustava započinje jednim ključnim pitanjem: stvaramo li unutarnje i vanjske uvjete u kojima svećenici mogu davati najbolje od sebe? Odgovor na to pitanje ima doslovno spasenjske posljedice i zahtijevat će duboku institucionalnu obraćenost.
Da, institucionalno obraćenje. Kada se ono susretne s osobnim obraćenjem, kriza svećeništva može se preokrenuti.
Jedan zdrav i svet svećenik mijenja sve. Pomoći svećenicima da postanu ono na što su pozvani možda je najsnažnija evangelizacijska inicijativa. Sveti Ivan Marija Vianney preobrazio je umiruću župu u mjesto koje su pohodili desetci tisuća vjernika. To je snaga svećeništva.
Zato se kao Crkva moramo iskreno zapitati: stvaramo li uvjete koji tu stvarnost olakšavaju – ili je čine gotovo nedostižnom?
