Korizma nam se ove godine brzo približava. Hoćemo li se dovoljno umiriti da je doista proživimo ili ćemo dopustiti da još jedna prođe mimo nas?
„Često sam govorio“, piše Blaise Pascal u svojim Mislima – vrhuncu njegova životnog djela, koje je ostalo nedovršeno nakon njegove smrti 1662. – „da je jedini uzrok čovjekove nesreće to što ne zna mirno ostati u svojoj sobi.“ Čini se da je čak i pet minuta samoće više nego što čovjek od krvi i mesa može podnijeti.
Može li upravo to objasniti nemir i nasilje koje vidimo u svijetu – da oni koji ne mogu podnijeti samoću često posežu za destruktivnim ponašanjem kako bi pobjegli od vlastite nutrine? To je zanimljivo pitanje, ali važnije je nešto drugo: naučiti ostati miran u vlastitoj sobi. Upravo je to i bitna priprema za korizmu, koja nam uskoro dolazi.
Naučiti sjediti u tišini
„Nauči nas brinuti i ne brinuti“, piše T. S. Eliot u pjesmi Pepelnica – pjesmi koja označava njegovo obraćenje na kršćanstvo i početak četrdeset pokorničkih dana koji vode prema Uskrsu. „Nauči nas sjediti mirno“, dodaje, „čak i usred stijena.“
Ako je cilj čuti Riječ – onu nečujnu, neizgovorenu Riječ, Riječ koja je u svijetu i za svijet – tada mora postojati tišina. Jer samo u tišini Riječ može biti doista čuta.
„Gdje će se Riječ naći?“ pita Eliot. „Gdje će odjeknuti? Ne ovdje, ovdje nema dovoljno tišine.“
Samo u tišini možemo čuti što nam Bog želi reći. Osobito kada ostanemo sami, bez distrakcija, bez buke, jednostavno čekajući. Upravo tada Bog može progovoriti.
Jednostavna, ali zahtjevna vježba
Na pitanje kako se pripremiti za veliki blagdan, biskup Erik Varden iz norveškog Trondheima dao je jednostavan savjet:
Sjednite na stolicu pet minuta dnevno, deset, ako imate vremena. Nemojte raditi ništa.
„Riječ je jednostavno o tome da budete mirni i slušate tišinu“, kaže.
To nije pasivnost niti ravnodušnost. Kršćanski život nije bijeg od djelovanja, naprotiv, on nas poziva na ljubav prema Bogu i bližnjemu. No bez tišine nema istinske unutarnje snage za djelovanje.
Tišina nije praznina, ona je prostor susreta.
Tišina kao prostor Božje prisutnosti
Kada otkrijemo tu duboku tišinu u sebi, shvaćamo da ona nije prazna, nego nastanjena. To je prostor otvorenosti – prostor gostoprimstva – prostor u kojem možemo primiti Riječ.
Jer Bog nije došao u svijet u buci i sili. Došao je kao dijete, kao nemoćna, nijema Riječ.
To je veliko otajstvo. Riječ koja ne govori. Svemogući Bog koji se lišava moći. To samoponiženje – kenosis – doseže svoj vrhunac na križu, gdje Krist ulazi u najdublju tišinu smrti.
Sve je to učinjeno radi nas i našega spasenja.
Korizma kao novi početak
Bog je postao čovjek kako bi pobijedio smrt i ponovno otvorio čovjeku put prema vječnosti. U svakome od nas ostaje čežnja za tom vječnošću poput rane koja podsjeća da smo stvoreni za nešto više.
Sveti Irenej piše da Krist podiže čovjeka iz njegova pada i uzima na sebe čak i njegovu smrt kako bi ga vratio životu.
Korizma je upravo to vrijeme povratka. Vrijeme tišine. Vrijeme obnove.
Jer samo Bog može doprijeti do najdublje ranjenosti ljudskog srca i povesti čovjeka kući, prema nebu.
Zato, dok ulazimo u ovo sveto vrijeme, pozvani smo učiniti nešto jednostavno, ali zahtjevno – ući u tišinu.
Iz pepela korizme rađa se uskrsna radost.
