Sin Božji nije donio spasenje i otkupljenje našem palom svijetu svojim znakovima, čudesima ili riječima, nego time što je dragovoljno podnio nezamislivo nasilnu smrt na najmuževniji način i nadvladao je u svojem uskrsnuću. Isus je dao svoj život kako bi Tijelo Kristovo, Crkva, živjelo (Efežanima 5,25) kao izabrano sredstvo spasenja koje je zadobio, sve do svojega povratka.
Njegova je Crkva začeta na križu kada su iz njegova Presvetog Srca potekli dragocjena Krv i Voda, koji su ujedno postali nadnaravni izvor njezinih sakramenata. S tim u vezi, Božje milosrđe izlilo se na sav svijet ne kroz pasivnu molitvu ili pobožna djela, nego kroz oštar vrh željeznog koplja koje je snažno zabio muževan, ratnički čovjek, čovjek nasilja, između petog i šestog rebra Spasitelja svijeta, probivši njegovo Presveto Srce.
To znači da Božji savršeni, providonosni plan spasenja nije ostvaren kroz pasivnost ili pobožnost, nego na najmuževniji način po njegovu Sinu koji je uzeo tijelo kako bi ga žrtvovao, izlijevajući i posljednje kapi svoje Krvi na najponižavajući i najbolniji način. I mi ne prihvaćamo njegovo spasenje ostvareno na Kalvariji pukim intelektualnim pristankom, priznanjem da se takav događaj doista zbio, nego aktivnim sudjelovanjem u toj jedinstvenoj žrtvi – kao što je to učinio hrabri satnik koji je odlučno djelovao da ispuni Božju volju, bez obzira na cijenu, te potom živio potpuno i muževno za Krista kao izvorni ratnik-redovnik.
Što je navelo otvrdnulog poganskog izvršitelja da prkosi izravnoj zapovijedi svoga prokuratora i probode Isusovo Srce te na koncu umre kao kršćanski mučenik u Kapadociji? Kao nadzornik mjesta pogubljenja, satnik nije mogao čuti snažne riječi niti vidjeti čudesa koja bi ga potaknula na obraćenje; pred njim je bila samo šutnja i poslušnost ovog trpećeg sluge Božjega. Možda je nešto potaknulo ovog iskusnog zapovjednika da promatra Kristovo raspeće očima vojnika koji u tome prepoznaje nekoga tko se slobodno i nesebično žrtvuje kako bi drugi mogli živjeti.
Longinus, kojem smrt nije bila strana, možda je u tome vidio najplemenitiju smrt za vojnika. Jedino veća smrt bila bi ona u kojoj sam kralj, a ne jedan od njegovih podanika, dragovoljno izlazi na bojno polje, gotovo sam i nenaoružan, okružen mnoštvom neprijatelja koji đavolski žele njegovu smrt. Ovdje je Kralj nad kraljevima izabrao vrijeme i mjesto – ne na uzvisini pod okriljem noći, nego usred dana, na javnom mjestu izvan zidina velikoga grada.
Nije se sramio poruge, mučenja i smrti koji su ga čekali, niti je želio da se to dogodi potajno. Naprotiv, htio je da sva Judeja i svi raseljeni Izraelci, koji su za blagdan Pashe bili u Jeruzalemu, budu nazočni na tom prvom Velikom petku, iako je velika masa donosila još više poruge i poniženja Kralju.
Krist se sam suočio s ujedinjenim religijskim i političkim silama Jeruzalema i Rima, postojano i odlučno, bez kolebanja, bez molbi za milost i bez pozivanja na svoju nevinost. Podnio je napuštenost, uvrjede, udarce i raspeće u neprekidnim valovima patnje. Nakon posljednjeg daha uslijedio je završni udarac: željezno koplje probilo je njegov bok i njegovo Srce.
Je li taj čin bio čin milosrđa ili posljednja uvreda Tijelu Kristovu, nije na nama da sudimo; to je poznato samo Bogu. Ono što znamo jest da latinska riječ misericordia znači „milosrđe”, odnosno imati srce toliko puno suosjećanja da se ono razdire. No za ovog rimskog satnika misericordia je značila nešto naizgled drukčije – ili možda ipak ne?
Za budućeg svetog Longina, misericordia je značila čin ratničke časti i poštovanja prema dostojnom protivniku – zadavanje završnog udarca željeznim oružjem u srce smrtno ranjenog. Neki su vojnici čak nosili bodež upravo za tu svrhu, nazvan misericordia. U tom smislu, taj je čin bio i milosrđe i otvaranje Srca najdostojnije Žrtve kako bi se njegovo milosrđe izlilo na cijeli svijet. Srce tog božanskog Žrtvenika bilo je toliko puno suosjećanja da je željelo biti probodeno kako bi izlilo posljednje kapi Krvi i Vode, ne samo kao simbol Božje ljubavi i milosrđa, nego kao stvarnost koja donosi spasenje.
Iako se činilo da je Galilejac podlegao sili Rimskog Carstva, zapravo je raspeti Krist pobijedio samog satnika nakon svoje smrti. Isus je pobijedio ne riječima ni čudesima, nego time što je podnio sve što mu je svijet mogao učiniti i oprostio, izlijevajući more milosrđa za spasenje svih.
Stojeći pod križem, satnik je promijenio odanost – s moći zemaljskog carstva na Kraljevstvo Božje – što se očitovalo u njegovu prkosu Pilatovoj zapovijedi i poslušnosti nadahnuću Duha Svetoga da probode Kristovo Srce umjesto da mu polomi kosti. Kao najviši rimski autoritet na Kalvariji, javno je priznao da je mrtvi Krist, a ne živi car, pravi Sin Božji.
U probadanju Kristova Srca Krv i Voda izlile su se na satnika i, prema predaji, vratile mu vid. Ti isti elementi, koji su začetkom Crkve i izvorom sakramenata, mogli su posvetiti ne samo Longina nego i čitav red satnika kao prve vojnike Božjega kraljevstva.
Kada je Kraljevstvo započelo svoje postojanje na križu, bilo je ranjivo i izloženo silama ovoga svijeta. Zato je, prema autoru, Bog u svojoj providnosti izabrao upravo najjače ljude rimskog vojnog sustava kako bi štitili, širili i učvršćivali to Kraljevstvo.
Kao primjere navodi i druge satnike iz Svetog pisma, poput Kornelija, koji su imali važnu ulogu u širenju kršćanstva, kao i djelovanje apostola Pavla među rimskim vojnicima.
Na kraju se postavlja pitanje treba li i danas obnoviti takav ideal aktivne, hrabre i djelatne vjere, poglavito među muškarcima, kako bi se, prema autoru, ponovno branile i širile vrijednosti kršćanskog života.
