„Demokratska je svakodnevica sa svojim tužnim problemima dosadna, ali predstojeće katastrofe su veoma zanimljive“ (Friedrich Sieburg).
„Mislioce starih vremena ne smije se podcijeniti. Bili su oni neizmjerno pametni ljudi, u mnogom pogledu pametniji od nas. Imali su veliku prednost nad nama, jer su razmišljali i o onim prilikama kada vrijeme nije besprijekorno. Računali su na mutacije i katastrofe. Znali su da prosječnim vremenima odgovaraju prosječne teorije. U kriznim vremenima, međutim, potrebne su sasvim drugačije teorije. Tada su potrebni dublji zahvati i veća odvažnost“ (Bela Hamvas).
Dva navedena promišljanja, premda nastala u drugim vremenima, djeluju kao da su napisana za sadašnji trenutak. U njima se krije nelagodna istina o našem odnosu prema stvarnosti: skloni smo ozbiljno razmišljati tek onda kada nas okolnosti na to prisile.
Demokratska svakodnevica, sa svim administrativnim problemima i beskrajnim raspravama, često djeluje iscrpljujuće i bez stvarne dubine. No upravo ta „dosada“ može biti znak stabilnosti. Problem nastaje kada se naviknemo na nju do te mjere da zaboravimo kako ona nije trajno stanje.
Rat u Ukrajini brutalno nas je podsjetio na tu činjenicu. Ono što je dugo izgledalo kao nezamislivo u europskom kontekstu (ne i nama u Hrvatskoj s obzirom na iskustva devedesetih) – veliki konvencionalni rat – ponovno je postalo stvarnost. Istodobno, sukobi i napetosti na Bliskom istoku, uključujući rat u Iranu koji postaje sve opasniji, dodatno pojačavaju osjećaj da svijet ulazi u razdoblje trajnije nestabilnosti.
Dublja promišljanja ipak ne bi ne bi smjela biti ograničeno na „normalna“ vremena. Ako su naši prethodnici računali s krizama, zašto ih mi tako često dočekujemo nespremni – sigurnosno, intelektualno i politički? Jesmo li, pod utjecajem sekularne religije progresa, zaboravili da povijest nije linearno napredovanje, nego niz katastrofa, prekida i dramatičnih obrata?
Živjeli smo u svojevrsnom simulakrumu – u stvarnosti koja je bila zamjena za stvarnost, u kojoj su medijske i ideološke konstrukcije tipa genderističke ideologije zamijenile stvarnost. No simulakrum traje samo dok nema pritiska stvarnosti.
Kako se ratovi približavaju, kako nesigurnost raste i kako se otvara mogućnost šireg sukoba, taj se simulakrum počinje raspadati. Ne živimo u vremenu kraja povijesti, kako je govorio Fukuyama, nego u onome koje, ničeanski govoreći, stvara višak povijesti,
Sve češće se postavlja pitanje mogućnosti šireg, pa i globalnog sukoba. Možda se on ne će dogoditi, ali sama činjenica da više ne djeluje nezamislivo govori dovoljno. Upravo tu dolazi do izražaja razlika između površnog i ozbiljnog mišljenja. Vrlo brzo se ugoda toplih kreveta, iPhonea i digitalne hedonističke travestije može pretvoriti u analognu stvarnost hladnih rovova i dronova.
Sama činjenica da se sve više govori o mogućnosti izbijanja globalnog sukoba postupno normalizira takav diskurs, a time i granice onoga što smatramo mogućim. U takvim vremenima ne bismo trebali razmišljati samo o klasičnom vojnom naoružanju, nego i o snažnijem, dubljem oružju – onom duhovnom: krunici i postu.
Na pragu smo možda i najopasnijeg razdoblja od vremena Drugoga svjetskog rata, u kojem se nagomilane napetosti, nesigurnosti, frustracije, opake agende Vrhovništava i pogrješne procjene mogu u trenu preliti u sukob nesagledivih razmjera.
