Iako je u Starom zavjetu konzumacija krvi bila strogo zabranjena, Krist nije samo zapovjedio apostolima da piju njegovu Krv, nego je upravo to postavio kao uvjet zadobivanja vječnog života. Je li time ukinuo starozavjetni Zakon ili ga je doveo do njegova punog ispunjenja?
Krv kao znak života
Suvremenom čovjeku krv se ponajprije povezuje s medicinom. Izraelci nisu raspolagali današnjim znanstvenim spoznajama, ali su jasno uočavali da gubitak krvi znači smrt. Zato je krv za njih predstavljala sam život.
Budući da život pripada Bogu, Gospodin je najprije preko Noe, a potom preko Mojsija zabranio konzumiranje krvi. Krv se nije smatrala nečistom, nego upravo suprotno – bila je toliko sveta da je čovjek nije smio uzimati za hranu. Starozavjetni tekstovi više puta ponavljaju da je „život tijela u krvi“ (Lev 17,10-14; Post 9,4; Pnz 12,23-24).
Krv kao znak spasenja i Saveza
U povijesti izabranoga naroda simbolika krvi postupno dobiva sve dublje značenje. Tijekom prve Pashe krv žrtvovanoga jaganjca na dovratnicima izraelskih kuća postala je znak spasenja jer je zaštitila prvorođence od smrti (Izl 12,7-13).
Nakon izlaska iz Egipta krv dobiva i novo značenje. Na Sinaju Mojsije njome škropi narod govoreći: „Evo krvi Saveza koji je Gospodin sklopio s vama“ (Izl 24,8). Krv tako postaje pečat Saveza između Boga i njegova naroda.
Kada je Bog preko Mojsija uredio bogoslužje i žrtveni sustav, krv je dobila i pomirbenu ulogu. Svećenici su njome škropili žrtvenik jer, kako kaže Levitski zakonik, „život tijela jest u krvi“, a upravo je krv određena da izvršuje pomirenje za grijehe (Lev 17,11).
Stari zavjet kao priprava za Krista
Čitajući Stari zavjet lako je uočiti da simbolika krvi postupno raste i produbljuje se. Svoj vrhunac ipak doseže tek u Novome savezu koji uspostavlja Isus Krist. Posljednja večera i Kristova žrtva na križu nisu raskid sa Starim zavjetom, nego njegovo ispunjenje. Sve starozavjetne slike i žrtve bile su priprava za jedinstvenu i savršenu Kristovu žrtvu.
Posljednja večera
Na Posljednjoj večeri Krist je vino pretvorio u svoju Krv i zapovjedio apostolima da je piju njemu na spomen. Time nije ukinuo starozavjetnu zabranu konzumiranja krvi. Dok je u Starom zavjetu čovjeku bilo zabranjeno prisvajati život koji pripada Bogu, u euharistiji sam Bog daruje ljudima svoj život. Krist zato može reći: „Pijte iz njega svi“, jer čovječanstvu daje vlastitu Krv kao dar spasenja.
Štoviše, Isus blagovanje svoga Tijela i ispijanje svoje Krvi postavlja kao uvjet vječnoga života: „Ako ne budete jeli Tijela Sina Čovječjega i pili njegove Krvi, ne ćete imati života u sebi… Tko jede moje Tijelo i pije moju Krv, ima život vječni“ (Iv 6,53-58).
Šesto poglavlje Ivanova evanđelja stoga ima posebno značenje jer povezuje čudo umnažanja kruhova s ustanovljenjem euharistije. Ujedno predstavlja snažan biblijski argument protiv tumačenja euharistije kao pukoga simbola, budući da Krist govori o stvarnom blagovanju svoga Tijela i Krvi.
Žrtva na križu
Puno značenje simbolike krvi objavljeno je na Golgoti. Kao što je krv pashalnoga jaganjca spasila Izraelce od smrti, tako Krv Isusa Krista prolivena na križu donosi čovječanstvu oslobođenje od grijeha i vječne smrti.
Od toga trenutka starozavjetne su žrtve ispunile svoju svrhu. Autor Poslanice Hebrejima naglašava da Krist nije ušao u Svetinju nad svetinjama krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom Krvlju te je jednom zauvijek stekao vječno otkupljenje (Heb 9,11-14). Nekoliko redaka dalje dodaje da se Krist nije više puta prinosio na žrtvu poput starozavjetnih velikih svećenika, nego je jednom zauvijek uništio grijeh prinoseći samoga sebe (Heb 9,24-26).
Pomirenje s Bogom stoga više ne dolazi po krvi životinja, nego isključivo po Krvi Isusa Krista prolivenoj na križu. Plodove te jedinstvene žrtve vjernici primaju osobito u sakramentima, napose u ispovijedi i euharistiji.
Pobožnost Predragocjenoj Krvi Kristovoj
Do liturgijske reforme 1969. godine Predragocjena Krv Kristova slavila se posebnim blagdanom 1. srpnja, koji se i danas obilježava u zajednicama privrženima tradicionalnoj liturgiji. Uz taj je blagdan bila vezana i pobožnost posvećenja cijeloga mjeseca srpnja Predragocjenoj Krvi Kristovoj te moljenje Litanija Predragocjenoj Krvi.
Razmatranje biblijske simbolike krvi pokazuje da između Staroga i Novoga zavjeta ne postoji prekid, nego duboki kontinuitet. Ono što je u Starome zavjetu bilo tek predslika – krv kao znak života, saveza, spasenja i pomirenja – u Isusu Kristu nalazi svoje konačno ispunjenje. Njegova Krv, prolivena na križu i trajno prisutna u euharistiji, postaje izvor novoga i vječnoga života za sve koji vjeruju u njega.
