Dragi sinovi i kćeri u Kristu,
Znam da neki od vas misle da sam se promijenio. Neki strahuju da sam prešao „na drugu stranu“. Neki se pitaju povlačim li se sada, nakon godina otvorenoga i hrabroga govora o krizi u Crkvi, obrane tradicionalne rimske liturgije, propitivanja onoga što je učinjeno u ime Drugoga vatikanskog sabora i otvorenoga govora o nadbiskupu Marcelu Lefebvreu, od svojih uvjerenja. Neki od vas možda se čak osjećaju izdano. Stoga, prije nego što kažem išta drugo, želim jasno reći: nisam odstupio.
Riječi koje je Krist u San Damianu uputio sv. Franji – „Idi i popravi moju kuću koja se, kao što vidiš, ruši“ – snažno mi leže na srcu.
Nisam zaboravio što se dogodilo Crkvi. Nisam zaboravio što se dogodilo svetoj liturgiji, katoličkoj katehezi, redovničkom životu, svećeničkoj formaciji ili prenošenju vjere. Nisam zaboravio oltare koji su uklonjeni, svetišta koja su ogoljena, latinski jezik koji je nestao, svete predaje koje su odbačene niti naraštaje katolika koje se učilo da velik dio vlastite baštine trebaju promatrati kao nešto od čega se Crkva mora osloboditi.
Nisam prestao braniti tradicionalnu rimsku liturgiju. Nisam prestao vjerovati da je mnogo toga nepotrebno napušteno i da se mora obnoviti. Nisam prestao vjerovati da se Sveto pismo mora čitati unutar Svete predaje i u skladu s trajnom vjerom Crkve. Nisam prestao vjerovati da nijedan papa, sabor, biskup, svećenik, teolog ili naraštaj nema vlast stvoriti novu katoličku vjeru.
I nisam prestao vjerovati da i dalje postoje ozbiljna pitanja povezana s Drugim vatikanskim saborom i golemim prevratima koji su nakon njega uslijedili.
Nisam postao manje spreman govoriti istinu. Nastojim je izreći preciznije.
Katolicima su se mnogo godina često nudila dva objašnjenja krize. Jedno glasi: „Drugi vatikanski sabor uzrokovao je sve ovo.“ Drugo glasi: „S Drugim vatikanskim saborom nije bilo ništa pogrješno; problem je bio samo u njegovoj provedbi.“ Više ne vjerujem da je ijedan od tih odgovora, uzet sam za sebe, dovoljan.
Nešto se dogodilo. Nešto se dogodilo katoličkom bogoslužju. Nešto se dogodilo katoličkom identitetu. Nešto se dogodilo katehezi. Nešto se dogodilo redovničkom životu i svećeništvu. Nešto se dogodilo načinu na koji su katolici razumijevali Sveto pismo, Svetu predaju, autoritet, evangelizaciju, pa čak i samu Crkvu. To ne možemo ozbiljno nijekati.
Ali nakon više od 60 godina više nije dovoljno samo pokazivati na razaranje i govoriti: „Došlo je do prekida.“ Moramo utvrditi gdje se taj prekid doista dogodio.
Je li se dogodio u samome Saboru? U određenim dijelovima pojedinih dokumenata? U nejasnoćama koje su otvorile vrata tumačenjima protivnima onomu što je Crkva prethodno naučavala? U povjerenstvima i reformama koje su uslijedile? U njihovoj provedbi? U ideologiji koja se pozivala na „duh Drugoga vatikanskog sabora“ čak i kada su stvarne riječi Sabora govorile nešto drugo? Ili se prekid dogodio na različitim razinama, na različite načine i u različitim trenutcima?
Ta pitanja nisu povlačenje od onoga što sam prije govorio. Ona su nužan sljedeći korak.
Postoji trenutak kada hrabrost od biskupa zahtijeva da stane pred krizu i kaže: „Nešto je pošlo strašno pogrješno.“ Ali s vremenom hrabrost zahtijeva još nešto. Pastir mora ući među ruševine i utvrditi što je pošlo po zlu, gdje je pošlo po zlu, kako je pošlo po zlu i što se sada mora popraviti. Upravo to nastojim učiniti.
Predugo se gotovo sve što se Crkvi dogodilo nakon Sabora stavljalo u jednu kutiju s natpisom „Drugi vatikanski sabor“. Želim otvoriti tu kutiju. Želim znati što je Sabor doista rekao. Želim znati što nije rekao. Želim znati što se dogodilo poslije. Želim znati što je učinjeno u njegovo ime. I želim znati gdje se nešto udaljilo od onoga što je Crkva primila.
Papa Benedikt XVI. shvatio je da se tumačenje Drugoga vatikanskog sabora nalazi u samome središtu problema. U govoru Rimskoj kuriji 22. prosinca 2005. suprotstavio je ono što je nazvao „hermeneutikom diskontinuiteta i prekida“ „hermeneutici reforme“, odnosno obnove u kontinuitetu jedne Crkve koju nam je dao Krist. Ta je razlika ključna.
Prije Sabora nije postojala jedna Katolička crkva, a nakon njega neka druga Katolička crkva. Crkva nije ponovno započela 1962. godine. Drugi vatikanski sabor nije imao vlast izmisliti novu katoličku vjeru. Nijedan sabor nema takvu vlast. Svaki sabor mora stajati unutar vjere koja mu je prethodila: Svetoga pisma, Svete predaje, crkvenih otaca i naučitelja, prethodnih sabora i trajnoga učiteljstva.
Benedikt je to osobito jasno pokazao u svojim nastojanjima da zaliječi raskol povezan sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. Nije prihvaćao ideju da se učiteljska vlast Crkve jednostavno može zamrznuti na 1962. godini. Jednako tako nije dopuštao da se Drugi vatikanski sabor odvoji od svega što mu je prethodilo. Korijenje se ne može odsjeći od stabla. To je važno načelo za posao koji je pred nama.
Ali želim dodati nešto jednako važno: kontinuitet se ne može samo tvrditi. Mora se dokazati.
Moje je načelo jednostavno. Ako postoji kontinuitet, pokažimo ga. Ako postoji nejasnoća, utvrdimo je. Ako postoji prekid, pronađimo gdje se dogodio. A ako nešto doista ne može opstati zato što se ne može pomiriti s vjerom koju je Crkva primila, tada Crkva naposljetku mora imati hrabrosti suočiti se s tim.
To me dovodi do čovjeka čije se ime teško može odvojiti od te povijesti: nadbiskupa Marcela Lefebvrea. O nadbiskupu Lefebvreu i prije sam govorio pohvalno. Te riječi ne povlačim. Vjerujem da će povijest toga čovjeka i njegovu ulogu u krizi Crkve prosuditi vrlo drukčije od načina na koji se o njemu često sudilo.
Doista, rekao sam da smatram mogućim da će Crkva jednoga dana priznati njegovu svetost. Taj sud pripada Crkvi, a ne meni. Ali dopušteno mi je prepoznati ono što smatram izvanrednim krjepostima biskupa koji se suočio s okolnostima s kakvima se malo koji biskup u povijesti morao suočiti.
Trebali bismo biti oprezni kada desetljećima poslije, iz udobnosti, zamišljamo da lako možemo suditi savjesti čovjeka koji je stajao usred crkvenoga potresa. Nadbiskup Lefebvre vjerovao je da postoji opasnost da se izgubi nešto dragocjeno. Vjerovao je da je katoličko svećeništvo ugroženo. Vjerovao je da je tradicionalna rimska liturgija ugrožena. Vjerovao je da je prenošenje vjere ugroženo. I djelovao je u skladu s onim za što je pred Bogom vjerovao da je njegova biskupska odgovornost.
Kakav god sud netko donosio o pojedinim njegovim odlukama, teško je zamisliti povijest tradicionalne rimske liturgije tijekom posljednjih pola stoljeća bez priznanja goleme uloge koju su nadbiskup Lefebvre i oni povezani s njim imali u njezinu očuvanju.
Postoje trenutci kada Providnost podigne čovjeka da sačuva nešto što su gotovo svi oko njega spremni napustiti. Možda je upravo to bio poseban poziv nadbiskupa Lefebvrea. Zahvalan sam što je sačuvano ono što je moglo biti izgubljeno. Ali zahvalnost za poziv drugoga čovjeka ne zahtijeva od mene da vjerujem kako je Bog meni dao potpuno isti poziv. Njegov poziv ne mora biti i moj.
Možda je nadbiskup Lefebvre u trenutku golemih previranja bio pozvan čvrsto se držati obale koja je naizgled nestajala. Možda je moja odgovornost u ovome času pomoći izgraditi most s te obale. Ali želim jasno reći: taj most nije kompromis.
Želim biti potpuno jasan. Ne gradim most između istine i zablude. Između katoličke istine i neistine ne može biti kompromisa. Ne tražim udobnu sredinu između Predaje i modernizma. Ne tražim od tradicionalnih katolika da se odreknu onoga što im je predano kako bismo se svi jednostavno slagali. To ne bi bilo jedinstvo.
Most o kojem govorim prelazi preko nečega drugog: rana, sumnji, optužaba, nesporazuma i podjela koje već više od pola stoljeća razdvajaju katolike.
Na jednoj su obali katolici koji su gledali kako nestaje velik dio njihove baštine i koji su, često kroz bolna iskustva, naučili ne vjerovati svakomu tko je pozitivno govorio o Drugome vatikanskom saboru. Na drugoj su katolici koje se učilo da vjernost Drugomu vatikanskom saboru od njih zahtijeva da sa sumnjom gledaju na velik dio onoga što mu je prethodilo. I jedni i drugi naslijedili su rane. I jedni i drugi naslijedili su određene pretpostavke. I jednima i drugima potrebna je istina.
Most se ne može izgraditi pretvaranjem da se ništa nije dogodilo. Može se izgraditi jedino otkrivanjem onoga što se doista dogodilo. A taj most mora imati temelj. Njegov temelj moraju biti Sveto pismo i Sveta predaja. Njegovi stupovi moraju biti trajni nauk Crkve. Njegovo odredište mora biti Isus Krist.
Ako nešto ne može stajati na tim temeljima, onda se ne može prenijeti preko mosta samo radi pomirenja.
Neki od vas možda razmišljaju: jedno je čitati Dei Verbum. Jedno je čitati Sacrosanctum Concilium. Ali što će se dogoditi kada dođemo do teških dokumenata Drugoga vatikanskog sabora? To je opravdano pitanje. Moj je odgovor jednostavan: čitat ćemo i njih.
Dobro znam da postoje saborski dokumenti koji otvaraju znatno teža pitanja o njihovu odnosu prema prethodnomu katoličkom nauku. Ne ćemo ih izbjegavati. Stavit ćemo ih uz Sveto pismo. Stavit ćemo ih uz Svetu predaju. Stavit ćemo ih uz crkvene oce i naučitelje. Stavit ćemo ih uz prethodno učiteljstvo.
I postavit ćemo pitanje: Može li ovo stajati unutar vjere koju je Crkva oduvijek primala?
Ako je odgovor potvrdan, trebamo to reći. Ako je potrebno pojašnjenje, trebamo to reći. Ako se prividna proturječnost može riješiti pravilnim razumijevanjem teksta unutar Predaje, tada to pokažimo. Ali ako se nešto ne može pomiriti s prethodnim naukom, tada ne smijemo izmišljati umjetni kontinuitet samo zato što bi priznati problem bilo teško.
Mi ne ispitujemo Predaju u svjetlu Drugoga vatikanskog sabora. Ispitujemo Drugi vatikanski sabor u svjetlu Predaje. U tome je cijela razlika.
Nitko od nas koji danas služimo Crkvi nije stvorio krizu šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Nismo pisali saborske dokumente. Nismo nadzirali njihovu provedbu. Nismo stvarali reforme koje su uslijedile. Nismo donosili mnoge odluke s čijim posljedicama Crkva i danas živi.
Ali biskup ne može jednostavno reći: „Nisam tada bio ondje.“ Ja sam ovdje sada. Crkva koju sam naslijedio Crkva je za koju sam odgovoran kao pastir.
Otac koji otkrije ozbiljnu štetu na obiteljskoj kući ne kaže: „Nisam je ja prouzročio“, i ode. Njegova djeca žive u toj kući. Mora pregledati temelje. Mora otkriti koje je kamenje uklonjeno. Mora utvrditi što je nepotrebno izmijenjeno. Mora prepoznati sve što je uneseno, a čemu ondje nije mjesto. Mora sačuvati ono što je ostalo zdravo. Mora obnoviti ono što je izgubljeno. I mora popraviti ono što je slomljeno. Tako shvaćam biskupsku odgovornost u ovome času.
Nisam stvorio te rane. Ali biskup sam u Crkvi koja ih nosi. Stoga su, u određenoj mjeri, sada i moja odgovornost. Današnji biskupi ne mogu beskonačno prebacivati ta pitanja budućim biskupima. Netko jednom mora početi.
A vama koji se bojite da sam vas izdao kažem: znam zašto ste oprezni. Mnogi od vas patili su jednostavno zato što ste željeli ono što su naraštaji katolika prije vas bez ikakve prijepornosti primali. Nekima su se rugali. Neki su bili marginalizirani. Neke se smatralo neposlušnima zato što su voljeli drevnu liturgiju. Neki su gledali kako im djeca gube vjeru dok ih se uvjeravalo da Crkva proživljava novo proljeće.
Ne ću od vas tražiti da se pretvarate kako se to nije dogodilo. Ne ću od vas tražiti da se odreknete Predaje kako biste prešli preko toga mosta. Umjesto toga tražim od vas: ponesite Predaju sa sobom. Ponesite Sveto pismo. Ponesite crkvene oce. Ponesite naučitelje. Ponesite sabore. Ponesite enciklike. Ponesite katekizme. Ponesite sv. Tomu. Ponesite tradicionalnu rimsku liturgiju. Ponesite sve što je Crkva predala. Sve će nam to trebati.
A zatim ispitajmo što se dogodilo. Ako Drugi vatikanski sabor stoji u skladu s onim što mu je prethodilo, ne trebamo se bojati to priznati. Ako nešto što je poslije učinjeno proturječi onomu što mu je prethodilo, ne trebamo se bojati priznati ni to. A ako u samome Saboru naiđemo na nešto što se ne može pomiriti s onim što mu je prethodilo, od toga se ne smijemo skrivati.
Istina se nema čega bojati kada je se ispituje.
A od onih koji brane Sabor također nešto tražim. Ozbiljna pitanja nemojte smatrati činovima neposluha. Na dokaze nemojte odgovarati sloganima. Ne tražite od tradicionalnih katolika da zaniječu ono čemu su svjedočili. Ne pozivajte se na Drugi vatikanski sabor kao opravdanje za nešto ako Sabor to doista nije rekao.
Ako je nešto dragocjeno nepotrebno odbačeno, pomozite to obnoviti. Ako je neka reforma otišla dalje od onoga što je Sabor zahtijevao, priznajte to. Ako neka saborska formulacija zahtijeva pojašnjenje u svjetlu prethodnoga katoličkog nauka, nemojte se bojati ni toga.
I nemojte pretpostavljati da ljubav prema Crkvi zahtijeva od nas da se pretvaramo kako posljednjih šezdeset godina nije otkrilo duboke probleme. Crkvu ne štiti naše odbijanje da pregledamo njezine rane. Crkvu štiti Isus Krist.
Možda se upravo tu susreću djelo nadbiskupa Lefebvrea i moj vlastiti poziv. Možda je Providnost u prethodnome naraštaju trebala nekoga tko će reći: „Ne ću dopustiti da ovo nestane.“
Možda je papa Benedikt XVI. bio pozvan podsjetiti Crkvu da odgovor ne može biti u prekidu, već u istinskoj reformi unutar kontinuiteta jedne Crkve. A možda smo mi koji danas služimo kao biskupi naslijedili drugi dio toga posla.
Možda je naša odgovornost vratiti se. Ispitati. Razlučiti. Ponovno pronaći. Ispraviti. Obnoviti. I ponovno izgraditi.
Jedan naraštaj možda čuva kamenje. Drugi može biti pozvan ponovno izgraditi kuću. Jedan naraštaj možda čuva obalu. Drugi može biti pozvan izgraditi most. Ti pozivi ne moraju biti međusobno suprotstavljeni. Jedan može ovisiti o drugome.
Ne možete obnoviti ono što nitko nije sačuvao. I ne možete izgraditi most s obale koja je nestala.
Poštujem one koji su čuvali obalu. Poštujem one koji su trpjeli kako bi sačuvali ono što im je bilo predano. Poštujem one koji su upozoravali kada upozoravanje nije bilo popularno. Ali možda je sada došao i čas za izgradnju.
I zato se vraćam onomu od čega sam krenuo. Nisam odstupio.
Nisam odstupio od Svetoga pisma. Nisam odstupio od Svete predaje. Nisam odstupio od trajnoga učiteljstva. Nisam odstupio od svete misne žrtve. Nisam odstupio od vjere predane od apostola. Nisam odstupio od svojega uvjerenja da je Crkva pretrpjela duboku krizu i da se mnogo toga što je nepotrebno izgubljeno mora obnoviti.
I nisam odstupio od svoje biskupske odgovornosti da jasno i hrabro govorim istinu, bez obzira na cijenu.
Ali čvrsto stajati ne znači da je posao završen. Postoje pitanja na koja treba odgovoriti. Postoje rane koje treba izliječiti. Postoje pogrješke koje treba ispraviti. Postoje blaga koja treba ponovno pronaći. Postoji kuća koju treba obnoviti. I postoji most na koji netko mora biti spreman stupiti.
Namjeravam stupiti na taj most. Ne zato što nisam siguran gdje stojim. Upravo zato što znam gdje stojim.
Stupit ću na njega noseći vjeru koju je Crkva predala. Ne ću se odreći katoličke istine kako bi preko mosta bilo lakše prijeći. Ne ću izmišljati kontinuitet ondje gdje ga nije moguće dokazati. Ne ću braniti ono što ne može opstati samo zato što je netko na to stavio ime Drugoga vatikanskog sabora. Tražit ću istinu kamo god ona vodila.
I činit ću to kao biskup koji zna da će jednoga dana morati stati pred Isusa Krista i položiti račun za ono što mu je povjereno. Taj je sud važniji od odobravanja bilo koje strane.
Zato vas molim: hodajte sa mnom. Ne prema nekoj novoj Crkvi. Ne prema Crkvi kompromisa. Ne prema Crkvi izmišljenoj šezdesetih godina prošloga stoljeća. I ne prema zamišljenoj Crkvi koja jednostavno može izbrisati 60 godina povijesti kao da se nikada nisu dogodile.
Hodajte sa mnom prema punini katoličke vjere koju smo primili. Sačuvajmo ono što je istinito. Vratimo ono što je izgubljeno. Utvrdimo što je pošlo po zlu. Ispravimo ono što ne može opstati. Izliječimo ono što je ranjeno. I ponovno izgradimo ono što je srušeno.
Bez ljutnje. Bez straha. Bez suprotstavljenih tabora. Kao katolici koji dovoljno ljube Crkvu da traže istinu o onome što joj se dogodilo.
Crkva ne pripada nama. Ona pripada Isusu Kristu. On je nije napustio. Ne ćemo ni mi.
Neka nas Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, očuva vjernima svojemu božanskom Sinu. Neka nas sveti Petar i Pavao učvrste u apostolskoj vjeri. Neka nas sveti Josip, zaštitnik Svete Crkve, čuva u djelu koje je pred nama.
I neka nam svemogući Bog podari mudrost da prepoznamo istinu, hrabrost da je branimo, poniznost da ispravimo ono što mora biti ispravljeno te ljubav da zajedno obnovimo ono što je ranjeno.
Nisam odstupio.
Ali čvrsto stojeći na tlu Svete predaje, vjerujem da je došlo vrijeme da započnemo djelo obnove.
Biskup Joseph E. Strickland
