U životu Blažene Djevice Marije mač boli sedam je puta probo njezino srce. Dan nakon blagdana Uzvišenja Svetoga Križa Crkva nam stavlja na razmatranje njezinu patnju. Stojeći pod križem, Marija je na poseban način sudjelovala u Otkupljenju čovječanstva.
Od 1814. do 1960. godine Crkva je dvaput tijekom godine častila Sedam žalosti Blažene Djevice Marije. Vrlo je raširen blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne – odnosno spomen njezinih Sedam žalosti – koji se slavi 15. rujna, premda je ranije bio pomičan i padao na treću nedjelju u rujnu. Drugi put Marijinih se žalosti spominjalo u petak u Tjednu Muke Gospodnje, točno tjedan dana prije Velikoga petka – dana Muke i Smrti Isusove.
Tradicija toga blagdana seže u 1423. godinu i na područje današnje Njemačke, gdje se u početku slavio trećega petka nakon Uskrsa. Blagdan se vrlo proširio, ponajprije kao odgovor na protestantska krivovjerja koja su se odnosila na Marijinu osobu. U 17. stoljeću počeo se slaviti u petak prije Velikoga tjedna, a papa Benedikt XIII. proširio ga je 1727. godine na cijelu Zapadnu Crkvu.
U svojim početcima blagdan se nazivao i Transfixio, odnosno „Blagdan probadanja“ [srca Blažene Djevice Marije]. Starac Šimun navijestio je Mariji na dan Prikazanja Isusova: „A i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca“ (Lk 2, 35). Zato umjetnici na mnogim prikazima oslikavaju Marijino srce probodeno sa sedam mačeva.
Misna liturgija ne nabraja pojedinačno svih sedam žalosti, već se ponajprije usredotočuje na razmatranje Majke Božje koja stoji pod križem i trpi zajedno sa svojim Sinom. To vidimo prije svega u Evanđelju, ali i u prekrasnoj sekvenci Stabat Mater, koja potječe iz 13. stoljeća.
Spomen na Majku Božju koja trpi zajedno sa svojim Sinom dotiče vrlo važno teološko pitanje, odnosno zaslugu de congruo. Marija nam je pod križem zaslužila spasenje, ali ne po strogoj pravednosti (de condigno), kao Krist, već na temelju svoje posebne blizine Bogu i potpune poslušnosti njegovoj volji (de congruo). Zbog toga joj s pravom pripada naslov Suotkupiteljice.
„Blažena Djevica, zbog punine milosti koju je primila, zaslužila je de congruo spasenje ljudskoga roda“, objašnjava sv. Toma Akvinski u Teološkoj sumi. I sv. Ivan Pavao II. u apostolskome pismu Salvifici Doloris piše da je Marija „po svojoj majčinskoj patnji na jedinstven način sudjelovala u Otkupljenju čovječanstva“.
Sedam žalosti Blažene Djevice Marije čine sljedeći događaji iz njezina života:
- Šimunovo proročanstvo (Lk 2, 34–35)
- Bijeg u Egipat (Mt 2, 13–21)
- Gubitak Isusa u Hramu (Lk 2, 41–50)
- Isus nosi križ (Iv 19, 17)
- Isusovo raspeće (Iv 19, 18–30)
- Skidanje Isusa s križa i polaganje njegova tijela u Majčine ruke (Iv 19, 39–40)
- Polaganje Isusa u grob (Iv 19, 39–42)
