Prije nekoga vremena izdavačka kuća TAN Books objavila je niz bogato ilustriranih knjiga pod naslovom Teologija doma (The Theology of Home). Budući da sam velika štovateljica teologije tijela i da snažno želim svoj dom učiniti mjestom u kojem moja obitelj može rasti u miru, mudrosti i svetosti, knjige su odmah pobudile moje zanimanje. Moji dragi svekar i svekrva ljubazno su mi darovali prva dva sveska, ali moram priznati da nisu bili baš ono što sam očekivala.
Možda me izvrstan odgoj koji sam primila od roditelja naveo da stvari poput promišljenoga uređenja doma ili zajedničkoga okupljanja za stolom bez mobitela uzimam zdravo za gotovo. U tim sam knjigama očekivala pronaći spoj duboke teologije – poput one koju je Ivan Pavao II. ponudio govoreći o tijelu – i praktičnih smjernica za primjenu tih načela u svakodnevnome životu. Primjerice, kako liturgijski život učiniti opipljivim preko običnih predmeta i običaja koji oblikuju svakodnevicu obitelji.
Za knjige svakako treba priznati da su prekrasne. Fotografije prikazuju privlačno uređene domove i naizgled tople obiteljske trenutke, s ljudima koji razgovaraju uz čašu vina. Tu su brojni citati iz svjetovnih i vjerskih izvora o domu, obitelji, gostoljubivosti i zajedništvu, a knjige su ispunjene anegdotama i razmišljanjima o tim temama. Autorice su izvrsno obradile umijeće zajedničkoga življenja, bilo unutar obitelji bilo u široj zajednici.
Ipak, željela sam istražiti nešto čime se knjige ne bave, a što pomno odabrane fotografije, možda i nesvjesno, potvrđuju: ujednačavanje izgleda naših interijera.
Naravno, razumijem da fotografije otvorenih staklenki u smočnici, brašna rasutoga po radnoj površini ili poda spavaće sobe prekrivenoga igračkama teško mogu biti estetski privlačne. Uostalom, upravo sam ja ta koja svoju djecu neprestano podsjeća da pospremaju kuću. Unatoč tomu, nameće se važno pitanje: koja je svrha našega doma? Još određenije, imaju li naši domovi, kao domovi katolika, drukčiju svrhu i poslanje od domova nevjernika? Vjerujem da imaju.
Kada sam bila dijete, užasavala sam se odlazaka u posjet baki i djedu. Njihova je kuća bila toliko besprijekorno čista i uredna da se činilo kako sama naša prisutnost može samo narušiti njezin izgled. Bijeli kožnati naslonjači, prazne prostorije i gotovo antiseptičko ozračje cijele kuće stvarali su dojam da je već sama naša prisutnost oblik nereda.
Naravno, naša je dužnost, i kao domaćina i kao gostiju, održavati kuću čistom i urednom kako bi se poštovalo dostojanstvo onih koji u njoj žive i kako bi im ona bila na raspolaganju. Ali taj se odnos nikada ne smije preokrenuti. Kao katolici, vjerujem da smo pozvani živjeti drukčije od svijeta, čak i kada to ima svoju cijenu.
Kada kupujem namještaj, nastojim, kad god je moguće, odabrati rabljene komade. To činim zato što je takav izbor odgovorniji prema okolišu, ali i zato što je veća vjerojatnost da su ti predmeti izrađeni rukama vještih obrtnika. Oni pričaju svoju priču i napravljeni su da traju cijeli život. To znači da ne mogu slijediti svaki prolazni trend niti neprestano kupovati dizajnerske svjetiljke ili kolekcije posuđa predstavljene u časopisima o uređenju interijera i promovirane u Pantoneovoj boji godine. Ipak, moj je dom doista moj, ispunjen naslijeđenim predmetima koji nas podsjećaju na umijeće obrtnika i povijest naše obitelji.
Način na koji uređujemo svoje domove trebao bi biti drukčiji, ali još je važnije kako u njima živimo.
Kako se približava ljeto, vrijedi ponovno razmisliti o našemu ponašanju i kada smo domaćini i kada smo gosti. Gostoljubivost je u samome srcu kršćanskoga života. Kao što nas podsjeća autor Poslanice Hebrejima: „Gostoljubivosti ne zaboravljajte: njome neki, i ne znajući, ugostiše anđele.“
Kao gosti, trebali bismo paziti da ne postanemo teret onima koji nas primaju. Dom bismo trebali ostaviti u jednako dobrome stanju u kakvome smo ga zatekli te, kad god je moguće, olakšati posao domaćinima. Možemo pripremiti obrok, oprati posuđe ili pročitati djeci priču kako bi njihova majka mogla uživati u trenutku odmora. Istinska zahvalnost izražava se i riječima i služenjem.
Kao domaćini, trebali bismo se za dolazak gostiju pripremiti s ljubavlju i pažnjom. Trebali bismo im osigurati trenutke privatnosti i odmora, potruditi se pripremiti jela koja osobito vole te obratiti pozornost na sitnice zbog kojih se čovjek osjeća dobrodošlim i voljenim: buket cvijeća na noćnome ormariću, dodatnu deku uredno složenu na polici za slučaj da večer postane svježa ili omiljeni čaj koji ga čeka u kuhinjskome ormariću. Takvi znakovi pažnje mogu se činiti nevažnima, ali mnogo govore o ljubavi.
Kad god očekujemo goste, moj suprug, naša djeca i ja molimo za njih prije njihova dolaska. Molimo za siguran put, ugodan boravak i jačanje veza koje nas povezuju. Također nastojim u svaku sobu postaviti raspelo ili kip Majke Božje. Biblijski redci uokvireni su i obješeni na zidove, a blagoslovljene grančice s Cvjetnice raspoređene su po cijeloj kući. Prisutnost naše vjere diskretna je, bez razmetljivosti, ali je nedvojbena.
Ipak, vjerujem da bi i gosti i domaćini svoju pozornost trebali usmjeriti na ljude, a ne na stvari. Kao tinejdžerica i mlada žena imala sam sreću mnogo vremena provoditi u domovima svojih prijatelja i njihovih obitelji. Te kuće nisu uvijek bile besprijekorno čiste. U kutovima stropova možda je bilo paučine, ali zato što su ljudi vrijeme provodili vani, uživajući u životu, umjesto da se neprestano brinu o savršenome izgledu kućanstva. Tkanina na naslonjačima možda je bila istrošena, ali samo zato što su se u njima vodili bezbrojni razgovori. Knjige su imale mrlje i presavijene kutove stranica jer su bile čitane i voljene. Tanjuri su katkad bili okrhnuti jer su ih naraštaji dječjih ruku nosili na stol i odnosili s njega.
Ti tragovi istrošenosti bili su svjedočanstvo života. Govorili su o domovima u kojima se živjelo, o mjestima na kojima su ljudi bili važniji od stvari. Namještaj je služio obitelji, a obitelj nije služila namještaju. O kršćanskome domu svakako se treba brinuti, ali njegova je svrha primati posjetitelje s ljubavlju, a ne zadiviti ih savršenstvom.
Zato ću ovoga ljeta, kada budem pozivala ljude u goste, čemu se veoma radujem, postaviti stol tanjurima jedne bake, priborom za jelo druge bake i čašama koje su nekoć pripadale mojoj prateti. Na stol ću staviti srebrni svijećnjak koji sam za pet eura kupila u dobrotvornoj trgovini. Okupit ćemo se oko zajedničkoga obroka, ne pridajući previše pozornosti zidu koji još nisam stigla ponovno obojiti ili našemu najmlađem djetetu, koje još uvijek nije posve spretno sa žlicom dok uči samostalno jesti.
Stvarat ćemo uspomene. One koje traju i koje tijekom godina povezuju obitelj. Dijelit ćemo priče, smijeh i razgovore. Ostat ćemo za stolom dulje nego što je potrebno. Sve će to zajedno postati dijelom povijesti naše obitelji.
I možda će moj nesavršeni, nemoderni, pomalo osebujni dom – ali, nadam se, gostoljubiv i šarmantan – pružiti malen nagovještaj onoga što nas očekuje kada se okupimo na Jaganjčevoj svadbenoj gozbi u nebeskome Jeruzalemu. Zbog nastojanja da, koliko god nesavršeno, odražava ljubav, radost i zajedništvo za koje smo stvoreni.
