Naslovnica Katolibanstvo Sveta Elizabeta Ugarska – sedam činjenica o kraljevskoj kćeri koja je osvojila...

Sveta Elizabeta Ugarska – sedam činjenica o kraljevskoj kćeri koja je osvojila srca najsiromašnijih

Premda je potjecala iz ugarske kraljevske obitelji, Elizabeta Ugarska posvetila se služenju najsiromašnijima i bolesnima. Njezin kratak život, koji je trajao samo 24 godine, bio je ispunjen primjerom uzorne supruge, majke, franjevačke trećoredice i njegovateljice bolesnika. Činila je to s tolikom ljubavlju da je samo četiri godine nakon smrti proglašena svetom. Crkva njezin spomendan slavi 17. studenoga.

1. Iz kraljevske obitelji

Elizabeta je rođena 7. srpnja 1207. u Sárospataku u Ugarskoj. Otac joj je bio ugarski kralj Andrija II., a majka Gertruda Andeška, sestra svete Hedvige Šleske.

Od četvrte godine Elizabeta je živjela na dvoru u Wartburgu, gdje je primila pomno obrazovanje i odgoj. S četrnaest godina udala se za tirinškoga zemaljskog grofa Ludovika IV. U braku su dobili troje djece: Hermanna, Sofiju i Gertrudu.

2. Asketski život i pomaganje potrebitima

Elizabeta je odgojena vrlo strogo i pobožno. Velik utjecaj na njezin duhovni život imali su franjevci, a poslije i njezin duhovnik Konrad iz Marburga.

Voljela je pomagati ljudima, poglavito najslabijima. Razvijajući svoje karitativno djelovanje, osnovala je bolnicu u blizini Wartburga, a poslije i bolnicu sv. Franje Asiškoga u Marburgu.

Konrad je papi Grguru IX. ovako opisao njezinu brigu za bolesnike: „Dvaput dnevno, ujutro i navečer, osobno posjećuje svoje bolesnike, osobito se brinući za one u najtežem stanju, namješta im postelju i hrani ih.“

Elizabeta je prakticirala i strogu askezu, osobito kako ne bi podlegla oholosti svojstvenoj velikašima i iskušenju da na druge gleda svisoka.

3. Snagu je crpila iz Boga i molitve

Elizabetin unutarnji život bio je potpuno ostvarenje evanđeoske ljubavi prema Bogu i čovjeku. Ustrajnost je crpila ponajprije iz čestoga sudjelovanja na misi. U molitvi je bila iznimno sabrana.

„Pred Bogom mogu posvjedočiti da sam, unatoč njezinu djelatnom životu, rijetko susreo ženu koja bi bila tako bogato obdarena darom kontemplacije. Neke su redovnice često primjećivale da joj je, kada bi se vratila iz molitvene sabranosti, lice neobično sjalo, a oči blistale poput sunčevih zraka“, zapisao je njezin duhovnik Konrad iz Marburga.

4. Nakon muževe smrti posvetila se Bogu

Elizabeta je u braku provela samo šest godina. Ostala je udovica s dvadeset godina kada je njezin muž preminuo tijekom križarskoga pohoda povezanoga s carem Fridrikom II.

Premda su se pojavili novi prosci, Elizabeta je odlučila ostati udovica. Zbog tadašnjih nasljednih pravila ona i njezino troje djece napustili su Wartburg. Nakon kraćega boravka u Eisenachu nastanila se u Marburgu, gdje je osnovala bolnicu u kojoj je i sama rado i često posluživala bolesnike.

Kao pobožna udovica posvetila se odgoju djece, molitvi, pokori i djelima milosrđa. Njezin je ispovjednik u to vrijeme bio Konrad iz Marburga, poznati propovjednik i inkvizitor. Na njegov poticaj Elizabeta je među prvima prihvatila način života franjevačkih trećoredaca.

5. Izgorjela je služeći najsiromašnijima

Sljedbenica svetoga Franje odlučila je živjeti poput svojega duhovnog uzora. Svoju je osobnu imovinu razdijelila siromasima, a sama je živjela vrlo skromno.

Posluživala je bolesnike u bolnici koju je sama osnovala. Nije štedjela ni snagu ni zdravlje nastojeći ublažiti njihove patnje.

Razboljela se i umrla u dobi od samo 24 godine, u noći sa 16. na 17. studenoga 1231. Na njezin se pogreb slilo mnoštvo vjernika.

Elizabetino tijelo položeno je u ranogotičkoj crkvi u Marburgu koja je poslije nazvana njezinim imenom. Njezini zemni ostatci počivali su u raskošnom relikvijaru ukrašenom biserima i dragim kamenjem, jednom od najljepših i najvrjednijih djela srednjovjekovne umjetnosti.

6. Na svetost nije dugo čekala

Glas o svetosti Elizabete Ugarske bio je toliko snažan da su ubrzo nakon njezine smrti brojni hodočasnici počeli dolaziti na njezin grob.

Konrad iz Marburga napisao je njezin životopis i uputio Rimu službenu molbu za kanonizaciju. Papa Grgur IX. poslao je povjerenstvo koje je trebalo istražiti Elizabetin život i čudesa za koja se tvrdilo da su se događala na njezinu grobu. Zabilježeno je oko 60 čudesnih događaja.

Samo četiri godine nakon Elizabetine smrti papa Grgur IX. svečano ju je proglasio svetom.

Predaja kaže da je car Fridrik II., nakon molitve pred njezinim sarkofagom, rekao: „Budući da te nisam uspio okruniti za zemaljsku caricu, krunim te kao jednu od kraljica u Božjem kraljevstvu“, te je na sarkofag položio zlatnu krunu.

7. Štovanje svete Elizabete

Štovanje svete Elizabete počelo se brzo širiti nakon njezine kanonizacije. Posebno su ga širili franjevci i dominikanci, ali i viteški redovi te cisterciti. Cisterciti su njezin blagdan u svoje kalendare uvrstili već godinu dana nakon kanonizacije, a dominikanci 1244. godine.

Njoj su posvećene brojne crkve i kapele u Mađarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Engleskoj.

U srednjem vijeku hodočašća na grob svete Elizabete bila su vrlo popularna. Zabranjena su 1539. godine tijekom reformacije u Hessenu pod knezom Filipom.

Štovanje svete Elizabete ubrzo nakon njezine kanonizacije stiglo je i u Poljsku. O tome svjedoči crkva posvećena svetoj Elizabeti podignuta u Wrocławu između 1241. i 1248. godine. I cistercitska crkva iz 13. stoljeća u Obrzeu dobila ju je za svoju zaštitnicu.

Sveta Elizabeta duhovna je zaštitnica i elizabetinki, redovničke zajednice čije se sestre posvećuju karitativnom radu: skrbi za bolesnike u bolnicama i privatnim domovima, brizi za djecu, zanemarenu mladež i starije osobe.

Izvor

Exit mobile version