Kulturni rat je u tijeku, a kršćani su na nišanu. Obrana vjere i našega prava da svoj slučaj predstavimo na tržištu ideja zahtijeva trijeznu analizu strategija naših protivnika. U ovoj borbi suočavamo se s koalicijom aktivista, koji inzistiraju na tome da se njihove ideologije ne mogu osporiti i da je zao svatko tko se protivi njihovim zahtjevima. Ne zanimaju ih rasprava ili dijalog, već ušutkavanje protivnika, što je i razumljivo budući da je većina njihovih tvrdnji dokazivo lažna. Oni ne vide potrebu da brane svoja uvjerenja, kada svoje ciljeve mogu postići vrišteći: „rasist, fanatik, seksist, homofob, transfob, nacist, fašist, patrijarhalni tiranin i tako dalje…”. Suočeni sa zastrašivanjem i zlostavljanjem, mnogi ljudi boje se govoriti. Vjera koja se ne brani je zapravo izdana vjera.
Trenutni skup ideologija uključuje: LGBTQ+ aktiviste; radikalne feministkinje; postmoderniste; dekonstruktiviste; neomarksiste; politički korektne i ratnike/ice socijalne pravde. Ono što ideologe ovih ideologija motivira nije suosjećanje, nego ogorčenost i volja za moći. Dok se ideolozi predstavljaju kao kreposni, njihove ideologije promiču grijeh, posebno kršenje Deset Božjih zapovijedi.
LGBTQ+ aktivisti. Iako neki možda misle da je požuda primarni grijeh LGBTQ+, godine istraživanja na ovome području uvjerila su me da je za LGBTQ+ primarna napast zavist, a onda tek slijedi požuda. Patološki zavidni osjećaju da im je nepravedno oduzeto nešto na što imaju pravo. To dovodi do žudnje – grijeha opsjednutosti željom za nečim što pripada nekom drugom, nečim na što nemaju pravo. Na primjer, osoba koja se identificira kao transseksualac zavidi na stvarima koje prirodno pripadaju drugom spolu.
Radikalne feministice. Jedan od temelja radikalnog feminizma je „pravo“ na pobačaj. Kada sam se uključio u bitku oko pobačaja, mislio sam da sve što trebamo učiniti je uvjeriti one koji se zalažu za izbor da je ta beba ljudsko biće. Ono što sam otkrio je da su znali da je riječ o bebi. Na određenoj razini žene koje su imale abortus znaju da su ubile svoju bebu. One se mogu pozvati na samoobranu prava, ali znaju da su prekršili glavnu zapovijed, a to je ne ubijaj. Danas milijuni žena žive s krivnjom zbog pobačaja, te se boje kazne. U nemogućnosti da se suoče s istinom, napadaju zagovornike života od bijesa. To može objasniti zašto neke radikalne feministice iracionalno vrište da ih pro-liferi žele ubiti.
Postmodernisti. Postmodernizam je filozofija koja odbacuje razum, istinu i Boga. Za postmoderniste ne postoji objektivna stvarnost, znanstvena ili povijesna istina. Znanost, tehnologija, razum i logika nisu forme ljudskog napretka, već instrumenti hijerarhije opresivne moći. Za postmoderniste ne postoji takva stvar kao što je ljudska narav. Ljudsko ponašanje i psihologija društveno su određeni ili konstruirani. Jezik se ne odnosi na stvarnost izvan sebe; to su samo riječi. Svaki racionalni argument se odbacuje, jer je za postmodernizam sama logika patrijarhalna zavjera. Negirajući postojanje Boga, postmodernisti krše prvu zapovijed, čineći se bogovima, sami odlučuju što je dobro, a što zlo.
Dekonstrukcionisti. Ako, prema postmodernistima, nema istine, onda preostaje samo moć. Prema dekonstrukcionistima, sve – sva literatura, sve teorije, svi odnosi – može se i treba rastaviti (dekonstruirati) kako bi se otkrilo tko ima moć, a tko je potlačen. Nakon što se to shvati, potlačeni mogu zahtijevati da se vlast oduzme tlačiteljima i da potlačenima. Dekonstrukcionisti ne poštuju svoje roditelje, te odbacuju mudrost prošlosti.
Neomarksisti. Postmodernistički dekonstrukcionisti prihvaćaju marksističku političku teoriju. Marx je učio da se svi problemi mogu objasniti kao sukob između potlačenih i tlačitelja. Neomarksisti se više ne fokusiraju na sukob između radnika i vlasnika. Nove potlačene klase su žene koje potlače muškarci, LGBTQ+ potlačeni od heteroseksualne populacije, crnci od bijelaca, itd… Potlačeni imaju pravo uzeti sve što pripada tlačitelju. Komunizam i socijalizam su politički sustavi nadahnuti marksizmom koji se temelje na krađi. Svatko tko se identificira kao „neonacist” s pravom se smatra da odobrava Hitlerove zločine i užas holokausta. Niti jedna akademska institucija ne bi pozvala neonacista da podučava ili da ih poziva da govore. Međutim, koliko god nacisti bili zli, Marxovi sljedbenici su još gori. U Sovjetskom Savezu, Kini, Sjevernoj Koreji, Kambodži i Kubi marksisti su ubili deset puta više ljudi od Hitlera, ali profesori na prestižnim sveučilištima s ponosom tvrde da su marksisti. Prema neomarksistima bi se trebali odnositi na isti način na koji se odnosimo prema neonacistima.
Politička korektnost. Politička korektnost je postavljena kao način govora. Odlučili su da određene riječi vrijeđaju osjećaje potlačenih i stoga one koji ih koristi moraju biti ušutkani. Čim policija političke korektnosti provede promjenu jezika na jednom području, otkrit će nove prekršaje i zahtijevati poštivanje novoimenovanog politički korektnog jezika. Svatko tko ne popusti zahtjevima političke korektnosti biva natjeran da se pokori. Takva policija inzistira da lažemo. Primjerice, zahtijevaju da se pretvaramo da je muškarac koji misli da je žena zapravo žena. Inzistiraju da svi prihvate da dvije osobe istog spola mogu imati pravi brak, a oni koji se ne slažu moraju ipak sudjelovati u proslavi. Oni ne pokušavaju promijeniti naše mišljenje, već nas tjeraju da kažemo ono što znamo da nije istina – da lažemo. Istina može uvrijediti pojedinca i povrijediti osjećaje. Ipak, pogrješno je lagati. Kada lažemo, izdajemo sami sebe i možemo čak oštetiti one kojima lažemo uskraćujući im istinu koja bi ih mogla osloboditi.
„Ratnici socijalne pravde“. Ratnici socijalne pravde su nositelji ideologija. Ne žele raspravljati o temama, već ušutkavaju oporbu. To uključuje onemogućavanje da oporbeni govornici nastupaju, prisiljavanje institucija da otkažu nastupe oporbenih govornika, prijete tvrtkama bojkotom, i kada sve ostalo ne uspije izbijaju neredi. Jedna od takvih grupa je Antifa, koja tvrdi da je antifašistička organizacija, a zapravo koristi fašističke taktike. Jedan od njihovih glavnih ciljeva je ukinuće „patrijarhata“ koji definiraju kao sve što vode muškarci. Pritom pretvaraju Božje ime u kletvu, budući da je jedno od Božjih imena Otac, na latinskom jeziku Pater. Bog je Otac od kojega je nazvano svako očinstvo na nebu i na zemlji. Muškarci su pozvani oponašati Božje očinstvo, voljeti i štititi žene i djecu. Istina je da postoje muškarci koji zlostavljaju žene i djecu i zbog toga su s pravom osuđeni, ali ratnici socijalne pravde napadaju samu muškost i zdrave muške vrline, a ne samo zlostavljače.
Nikada ne bismo smjeli podcijeniti zlo, tj. opasnu i manipulativnu narav ideologija. Popuštanje pred zahtjevima ideologija samo da bi bilo lijepo je užasna strategija. Nikada nije bilo mudro popustiti nasilnicima. Moramo im se suprotstaviti kada god dignu svoje ružne glave. Ne bismo trebali svoju djecu predati obrazovnom sustavu koji kontroliraju ti ideolozi. Dajte im jedan inč i uzeti će milju.
Tragedija ideologa je u tome što nikad u povijesti svijeta ljudi – uključujući žene i manjine – nisu bili slobodniji, sigurniji, zdraviji ili bogatiji nego što su danas, ali umjesto da budu zahvalni ideolozi troše energiju tako da prikupljaju prijestupe, nagrađuju žrtve, njeguju ljutnju, planiraju osvetu, maltretiraju svakoga tko dovodi u pitanje njihove tvrdnje. Zahtijevaju da prekršitelji priznaju pogrješku, a zatim im odbijaju oprostiti. Ne nude nadu u iskupljenje.
Prava sloboda dolazi kada oprostimo i kada nam je oprošteno.
