Povlačenje Amerikanaca iz Afganistana i Francuza iz Malija je osim geostrateške pobjede političkog islama isto tako pokazalo da je Zapad oslabio nalazeći se u permanentnoj krizi i kako u svome multikulturalizmu nije pronašao odgovor na “moderan“ islam.
Uz politički poraz zapadnih zemalja svjedoci smo da je u Nigeriji tijekom posljednja tri mjeseca ubijeno oko devetsto kršćana, dok su u Pakistanu kršćani kao niža kasta izloženi svakodnevnim zlostavljanjima i prijetnjama. No što je s Francuskom, zemljom u kojoj živi najveća zajednica muslimana u Europi? Nakon terorističkih napada i krajnje neinteligentnog vala islamofobije tijekom 2015., dogodilo se primirenje radikalnih elemenata i trenutno se odvija proces sustavne “katehizacije“ mladih muslimana od strane radikalnih imama u velikim središtima, kako u regiji Ile-de-France, tako i u gradovima kao Bordeaux, Lille i Marseille.
Koliko god je za vrijeme terorističkih napada (2015.) šok za sekularno francusko društvo bio velik, zapravo su promuslimanski lobiji oslabili kapacitet za kolektivni otpor francuskog stanovništva. Salafistički džihadisti, uz pomoć brojnih donatora (prije svega golfskih država) i mafijaških mreža uspjeli su u djelovanju na kolektivnu svijest mladih muslimana u Francuskoj. Iako su se u frankofonskim medijima mogli iščitati brojni tekstovi o islamizaciji, samoj islamskoj zajednici nije previše naškodilo takvo marketinško postavljanje određenih televizijskih kuća.
S bitnih stvari pozornost se usmjerila na nepotrebnu zabranu burki u javnim institucijama, a nije se govorilo o trajnim napetostima koje se događaju u društvu. A mediji se zadnjih dana zabavljaju suđenjem Abdselamu i konvertizmom na islam Mélanie Georgiades (poznatije pod umjetničkim imenom Diam’s). No vratimo se malo u historiju.
Ne tako davno za vrijeme ljevičarskog predsjednika F. Mitteranda dogodilo se oskvrnuće židovskog groblja Carpentras od grupe muslimana, što je tada ganulo i mobiliziralo Francusku. Ipak, ove godine dogodila su se tri strašna atentata na pripadnike dviju židovskih obitelji i obitelj vojnog liječnika (u Sarcellesu, Lyonu i Marseilleu), ali javnost nije reagirala. Zašto? Isto tako, zašto francuska javnost ne reagira na sustavnu profanaciju sakralnih građevina od strane mladih radikalnih muslimana? To su pitanja koja zahtijevaju dublju analizu samog francuskog društva i vrijednosti Republike.
No treba istaknuti kako radikalni islam u Francuskoj djeluje perfidno, na način da primjerice prosječan Francuz tek postane svjestan utjecaja muslimanske manjine kada u mjestu kojem živi nema nehalal mesnica, kada se alkohol prestane točiti u kafićima i kada liječnik ne može liječiti ženu jer je muslimanka. Ovdje se mogu istaknuti dvije sociološke radnje koje se redovito događaju: mikroagresija (koja je već navedena u prijašnjim primjerima) i makroagresija (kada muslimanski imigranti pljačkaju turiste, vrijeđaju simbole države i dovode u pitanje školski sustav i vrijednosti društva).
Primjerice, u brojnim francuskim školama se događa da muslimani odbijaju učiti historiju koja uključuje druge religije i odbijaju priznati da se dogodio genocid nad Armencima i Židovima, a da ne govorim o znanstvenim teorijama koje su suprotne Kuranu. Čak se i u katoličkim licejima događa da muslimani traže da križ bude uklonjen iz učionica i da hrana u kantini može biti samo halal. Glavni problem i razlog za ovu situaciju je u tome što je za mnoge muslimane Kuran jedina legitimna knjiga, a s takvim argumentom prosječni musliman uopće nema potrebu da kritički sagleda ili da pokuša ontološki objasniti odnos čovjeka i Allaha.
Proces suvremen islamske “katehizacije“ se zapravo odnosi na učenje Kurana napamet, čak nema niti osnovnog razumijevanja arapskog jezika, što će paradoksalno pokazati da mnogi radikalni muslimani nisu u mogućnosti konstruirati rečenicu na amiyye (dijalektalnom arapskom), a kamoli na modernom standardnom arapskom jeziku (MSA). Isto tako se u mainstream medijima zaboravlja činjenica da je Francuska potpisala ugovor s Alžirom prošlog ljeta, prema kojem bi određeni broj alžirskih profesora podučavao djecu iz Maghreba (arapski naziv za Alžir) u Francuskoj arapski jezik, a rezultati su pokazali da se to pretvorilo u nasilnu nastavu islamizacije, a sama djeca jedva barataju s tisuću riječi lošeg arapskog.
Koliko se arapske zemlje brinu o obrazovanju i učenju arapskog jezika pokazuje primjer Tunisa, u kojemu je u razdoblju od desetak godina (od “plemenite” revolucije do sredine 2021.) milijun djece ispisano iz škola, čime su mladi pripadnici društva stavljeni u stanje trajne nepismenosti i izrabljivački odnos. Nepotrebno je isticati kakve su se promjene dogodile u francuskoj kulturi utjecajem radikalnog islama. Primjerice u filmskoj umjetnosti nakon redateljskih veličina kao Jean – Luc Godarda i François Truffauta svjedočimo primjeru Tarika Saleha, redatelja filma „Dječak s neba“ u kojem se prikazuje simpatično učilište Al – Azhar u Kairu, koje je poznato po svojim “liberalnim stavovima“ (kršćanima je još uvijek zabranjeno studirati na tom sveučilištu) i dječaka koji na tome učilištu upoznaje sunitsku misao.
Redatelj govori u jednom od intervjua kako Okcident uopće ne poznaje Orijent, ali isto tako na upit o svojoj povezanosti s arapskom kulturom kaže sljedeće: „Volim Egipćane, njihov jezik… Kada ga čujem, to mi je kao glazba. Čak i ako je moj nivo arapskog katastrofalan“. Što pokazuje kako navedeni redatelj ne poznaje niti svoju kulturu i jezik, a kamoli europsku. Što se tiče samog učilišta Al – Azhar i islamske “moderne“ teologije dovoljno je navesti primjer dr. Salema Abdul Galila (uglednog alumnija i nekadašnjeg predavača na Al – Azhari), koji je obnašao dužnost zamjenika ministra za religije. Navedeni uglednik Mešihata islamske zajednice u Egiptu je tijekom emitiranja emisije na arapskom jeziku (to se dogodilo 2017.) rekao kako će se „naš prorok Muhammed – mir bio nad njime – oženiti Marijom u raju“. To je poštovani imam Galila naučio na učilištu Al-Azhar.
Za vrijeme učenja islamske teologije, napose proučavajanja hadisa (arap. حديث) koji se smatrao dovoljno pouzdanim da se uvrsti u korpus poznatog Ibn Kathira, imam Galil naučio je da je Muhamed izjavio da će ga „Allah vjenčati u raju s Marijom, kćerkom Imrana“, koju muslimani poistovjećuju s Isusovom majkom. (Napomena: arapska riječ za „brak“ (نكاح ili nikah) označava „legalne seksualne odnose“ i potpuno je lišena zapadnjačkih, „romantičnih“ ili platonskih konotacija).
Nadalje, razloge za radikalni islam ne treba tražiti samo u islamskim učilištima, nego u samome fundamentu zvanom “Božja knjiga“, ali poznatijom kao Kuran. Primjerice, sura 9 (poznatija kao „At Tawba“), ajet 29 kaže da se treba: „Boriti protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno“ . Nadalje, ima i primjer sure 2 poznatije kao „Al-Baqara“ u kojoj piše da u vjeri nema prisiljavanja, da se put Allaha poznaje od zablude… Kontradiktornosti su česte u Kuranu, ali to je tema nekog drugog članka. Važno je istaknuti da su salafistički džihadisti opasnost s kojom se Europa, napose Francuska, susreće i oni nisu zainteresirani niti da kršćanima ponude „dhimmah Umar“.
