Čovjek je stvoren od Boga kako bi bio u jedinstvu s Bogom. Čovjek je grijehom otpao iz ove blagoslovljene zajednice s Bogom. Bog je postao čovjekom kako bi se čovjek ponovno sjedinio s Bogom, obnavljajući ljepotu i ljubav koja se nalazi u ovoj ujedinjujućoj i međusobnoj milosti. Priča o spasenju je zapravo priča o obnovi.
Svi bismo trebali biti obnovitelji. Svi bismo trebali biti obnovitelji jer svi tražimo spasenje, a spasenje je vraćanje u blagoslovljeno jedinstvo s Bogom koje smo izgubili zbog grijeha Adama i Eve.
Kada gledamo Sveto pismo, priče na koje nailazimo su dio šire priče o spasenju koja kulminira s Kristom. To su biblijske priče o putovanju s Bogom i približavanju Bogu koje završavanju (ponovnim) sjedinjenjem s Bogom. Sam Krist je rekao: „Radujte se sa mnom, jer sam našao ovcu koja bijaše izgubljena!“.
Implicitni argument protiv obnove je taj da nije bilo pada, ne bi bilo grijeha i ne bi bilo problema sa svijetom ili čovječanstvom. Jer ako nije bilo pada, grijeha i potrebe za spasenjem, onda se nema što obnoviti. Sve je uredu; svi mi jednostavno možemo nastaviti živjeti živote onako kako želimo. Crkva postoji samo kako bi potvrdila ovaj „život“ samoodređenja. Crkva je, prema ovoj konceptualizaciji, čisto ljudska institucija koja postoji za čisto ljudske svrhe.
Istina je bitna za potrebe obnove. Oni koji prihvaćaju stvarnost obnove potvrđuju da je postojao pad, da postoji grijeh i da je ljudima potrebna obnova kako bi živjeli živote ljubavi i dostojanstva koje je Bog izvorno zamislio: ljubav i dostojanstvo moguće je ostvariti samo kroz jedinstvo s božanskim. Božji proroci su to naučavali, a Krist ih je došao ispuniti. Crkva postoji kao nastavak za vraćanje duša Bogu po Kristu do kraja vremena.
Zabrinutost oko obnove pogađa liberala kao anatema jer argument protiv obnove počiva na pretpostavkama modernog liberalizma. Liberalna teologija, ako je tako nazovete, temelji se na mirovnom sporazumu s modernim osjećajima. Ljudi i svijet su u osnovi dobri i korumpirani su samo institucijama moći. Ljudska volja je u konačnici sve što je važno; volja za odabirom i volja da se bude što god se poželi najviša je težnja ljudske duše (ako uopće dopustimo postojanje duše). Izbor je sve što je važno, a potvrda nečijih izbora je ono za što bi institucije trebale postojati (to je ono što motivira čak i kršćanski „pro-choice“ pokret). Teologija i Crkva, dakle, postoje da potvrđuju liberalne izbore i osjećaje.
To se, naravno, kosi s onim što Crkva naučava. Dok su crkveni oci naučavali da u ljudskom životu nema ničeg prirodnijeg od milosti (budući da smo izvorno stvoreni u milosti prije pada), činjenica pada je lišila čovječanstvo milosti. Dakle, cijela sakramentalna teologija Crkve podjeljuje obnovu, te je to razlog zbog čega postoji. Krštenje vraća milost izgubljenu u istočnom grijehu. Sakrament pomirenja stalno nam vraća milost koju smo izgubili u svojoj požudi. To je ono na čemu se zasniva katolička sakramentalna teologija.
Nadalje, antropologija katolicizma u prepoznavanju stvarnosti krivnje, požude i iskušenja jednako implicira potrebu za obnovom. Imati krivnju, patiti od požude i biti u iskušenju znači biti odvučen od onoga što biste trebali iskusiti, a to je blaženstvo Božje ljubavi koja se nalazi u milosti. Oprati krivnju, očistiti se od požude, imati snagu protiv iskušenja znači vratiti se Božjoj ljubavi kroz milost ponuđenu svima kroz sakramente i biti očišćen od krivnje, požude i iskušenja.
Kada je Adam sagriješio, Bog mu je prišao i ponudio mu priliku da bude obnovljen. Adam je tvrdoglavo odbio. On i Eva su nakon toga izbačeni iz rajskog vrta, iz izvorne zajednice ljubavi i milosti koju su dijelili s Bogom.
Bog je više puta slao svoje proroke svome narodu kroz Stari zavjet, nudeći im pokajanje i obnovu. Ljudi su to tvrdoglavo odbili i zbog svog grijeha doživjeli pravednu osudu. Bog se utjelovio preko Sina, došavši na zemlju potražiti izgubljene ovce i vratiti ih Bogu kako bi donio spasenje. To je poslanje Crkve.
Obred krštenja je prvi korak prema obnovi. Od početka do kraja, priča o spasenju je priča o obnovi. To je vjera koja nam je objavljena u Svetom pismu i kojoj su nas poučavali sveti apostoli i sačuvana je kroz vjekove.
Ne treba se sramiti kada vas etiketiraju kao obnovitelje. Bog je obnovitelj. Svi mi koji smo katolici trebali bismo biti obnovitelji.
Povijest kršćanstva je prožeta ovom teologijom obnove. Svi su kršćani znali, donedavno, da je priča o kršćanstvu, o Kristu i Njegovoj Crkvi, priča o obnovi. Poziv je čovječanstva da bude vraćeno Bogu kako je izvorno zamišljeno, u milosti i ljubavi koju su Adam i Eva imali kad su prvi put stvoreni, ali su kasnije izgubljeni u svome grijehu i preneseni na sve nas kroz istočni grijeh.
To se nije promijenilo čak i ako se promijenila retorika pojedinih crkvenih vođa. Obnova je lijepa i veličanstvena stvar jer je to Božji plan. Što prije to prihvatimo, prije ćemo iskusiti ljepotu i ljubav Božje milosti. Tu ljepotu i ljubav Božje milosti, koja nam je vraćena kroz Krista i Crkvu, želimo podijeliti sa svijetom.
