Francuski mudroslovac Pierre Boutang djelovao je u vremenu velikih ideologa, stoga nije niti čudo da je i dalje nepoznat hrvatskoj intelektualnoj sceni, koja se sastoji od galimatijaških lijevih humanista, salonskih liberala i nezainteresiranih neoskolastičara.
Međutim, Hrvatska nije mjerilo. Napose kada ti isti intelektualci nisu ništa niti pročitali iz Boutangova opusa. Riječ je o autoru koji je pokušao dati književnosti smisao u vremenu Sartreovskog nihilizma, a njegov roman Le Purgatoire, prvi put objavljen 1976., predstavljao je pokušaj udaljavanja od tadašnjih ideologija i vraćanje na teologiju drugačiju od one postkoncilske, onu u kojoj se uočavaju vlastite mane, ali se pruža i otkupljenje.
Roman Le Purgatoire predstavlja čistilište kao pustolovinu, točnije predstavlja prihvaćanje vlastitih ograničenja i pokušaj da u nadi spoznajnog procesa uspijemo pronaći malo svjetla. Kršćanstvo je predstavljeno kao polazišna točka, a uočljiva je i Boutangova opsjednutost monarhijom kao nečim neprolaznim – kao da još uvijek čeka ispred Versaillesa povratak kralja.
I druga Boutangova djela su zapravo odraz njegove filozofije koja predstavlja pokušaj obrane metafizike (što je posebno vidljivo u djelu Ontologie du secret), na neki način ono što nam danas ponavlja Stéphane Giocanti. Riječ je o odnosu između misli i života, točnije kontemplacije i djelovanja dok se iščekuju plodovi kršćanskog duha utemeljenog na podudarnosti razuma i vjere.
Boutangov život podsjeća na Odisejevo putovanje, potragu za postojanjem onog što se skriva i pokazuje u tajnosti, pri čemu pokušava sebe prikazati kao homo viator. U tajnosti Boutang zapravo otkriva onaj mitski jezik uz pomoć kojeg se pojedinac vraća na izvorni otok rođenja, a za to mu je potrebna ispovijest vlastitog života.
