Nisam bio iznenađen kada sam čuo da se u Düsseldorfu postavljaju dvojezična imena ulica, na arapskom i njemačkom jeziku. Dvije misli zaokupile su moj um dok sam razmišljao o dvojezičnosti ovog njemačkog grada. Prvo, koliko vremena će proći dok Arapi uklone natpise na njemačkom jeziku? Drugo, konačno ću moći komunicirati s građanima Düsseldorfa jer njemački jezik ne znam. “Sreća“ je da uvode arapski j. za službeni jezik Düsseldorfa.
Sada pripadnici arapske jezične skupine neće morati učiti njemački jezik nego će moći zbog dvojezičnih natpisa polaganim koracima krenuti u stvaranje zajednice koja žive prema šerijatu. Možda će za historiju Njemačke, ali i kasnije Europe, biti važno zapamtiti dan kada je prvi dvojezični natpis postavljen u ulici Ellerstraße (شارع إلَرْ) u Oberbilku.
Inicijativa za postavljanje dvojezičnih naziva ulica nije došla od arapskih zajednica nego od stranke Bündnis 90/Die Grünen. Članica stranke, političarka Samy Charchira, rekla je sljedeće tijekom ceremonije postavljanja dvojezičnih znakova: „Dvojezični ulični natpisi također su simboličan izraz socijalne uključenosti. Oni pokazuju da se ljudi poistovjećuju sa svojim okrugom i raznolikošću okruga“.
Zašto se Nijemci, točnije radikalno lijevi političari, nisu odlučili da dvojezični natpisi uključuju neki drugi europski jezik? S obzirom na činjenicu da veliki broj Hrvata, Poljaka i drugih europskih naroda živi u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. Zato što slavenski narodi nisu “uključivi“ kao velika njemačka nacija, koja je zaslužna za permanentnu izbjegličku krizu.
Krizu u kojoj je grad Düsseldorf postao metaforičku govoreći jedna od mnogih Medina “progonjenih” muslimana u Europi. Grad već sada uvelike podsjeća na sjeverna predgrađa Pariza – uzmimo za primjer već mnogo puta spomenuti Saint Denis – ili šerijatski Molenbeek, četvrt Bruxellesa.
Seoba naroda je skoro pa završen proces u zapadnoj Europi, a na red dolaze slavenske zemlje i među njima je Hrvatska. Za razliku od Mađarske i Poljske, naši političari vole slijediti svoje političke uzore u Bruxellesu, pa i njihove političke zamisli za zemlje Europske unije.
Sjetimo se samo kampanje Europskog parlamenta za “uključivost” i “različitost” u vezi hidžaba. Uostalom, smatram da nije daleko dan kada će zapadne institucije reći da je genitalno sakaćenje muslimanki prihvatljivo, jer i maloljetnici u Europi mogu mijenjati spol. Bitan je samo “slobodan“ pristanak.
U Hrvatskoj je to sve još na primitivnoj razini. Tek su se krenule graditi džamije, a nedavno je započeta gradnja džamije u Osijeku. Za koga? Broj deklariranih muslimana – prvenstveno Albanaca i Bošnjaka – se smanjio, kao i broj Hrvata. Popis stanovništva iz 2021. ne laže.
Možda se džamije grade za neke nove migrante u Hrvatsku, koji imaju sasvim drugačije poimanje stvarnosti, kulture i identiteta? Dolaskom novog stanovništva ne bih se začudio da neki dijelovi grada Zagreba postanu “mali Afganistan“ ili “mali Pakistan“? Možda će monotone zagrebačke asfalte za koje desetljeće ispuniti žamor arapskog, urdu, farsija, hindu ili paštu jezika? Zagrebačke lokalne tržnice možda postanu zbog namirnica preslika bliskoistočnih tržnica – najtraženiji proizvodi bit će tahini i kumini, a svi proizvodi morat će biti halal. Možda ovo zvuči kao znanstvena fantastika, ali dolazak velikog broja stranih radnika iz trećih zemalja dovest će s vremenom do fenomena “multikulturalizma“.
Dobra naznaka toga je mural, koji je osvanuo prije nekoliko dana u Zagrebu. U sklopu takozvanog “Festivala tolerancije”, i “posvećen” je izbjeglicama. Suradnjom UNHCR-a, Festivala tolerancije i grada Zagreba financirano je ovo umjetničko “djelo”.
Osim vrećica, vladajuća stranka Možemo, želi promicati toleranciju. Postavlja se pitanje, znaju li pripadnici ljevice da mi već tridesetak godina živimo u demokraciji? Demokracija čuva i promovira toleranciju, ali to ljevičarima nije dovoljno jer se “progres” mora nastaviti. Potreban je totalitaran diktat lijeve misli, i svatko tko dovodi u pitanje ovakvo umjetničko djelo smatra se ksenofobom, islamofobom itd. Možda bi ljevičari koristeći premise i konkluziju mogli spoznati da je “inkulturacija” propali projekt.
Ekonomska politika Hrvatske
Hrvatska ima sve manje stanovnika, a potrebe za radnom snagom se ne smanjuje. Stoga me nije iznenadila vijest koju sam pročitao prije nekoliko dana, da će gospodarstvenici u Hrvatskoj zbog potreba turističke sezone uvesti veliki broj radnika (migranata) s indijskog potkontinenta.
Zašto umjesto toga Hrvatska ne bi stvorila okruženje i uvjete, kao što je Irska napravila u prošlom stoljeću, da radi na povratku jednog dijela iseljenih državljana? Irska je i 2020. napravila novi plan za povratak iseljenih Iraca, a ovdje ga možete pročitati. Možda bi i naši političari mogli pročitati ovaj strateški plan.
Lijepo je željeti da se političari obrazuju, ali naša stvarnost je drugačija. O ovakvom strateškom planu povratka dijaspora ne možemo čuti u Hrvatskom saboru, jer ako ćemo biti iskreni, ili kako bi Arapi rekli „من القلب الى القلب“ („od srca srcu”), većina političara nije niti sposobna da o tome promišlja. Primjerice, što reći o vladajućoj partiji koja ne može iskoristi sredstva EU da obnovi Banske dvore i zgradu Hrvatskog sabora, ustanove u kojima se nalazi politički prvaci stranke osuđene za korupciju.
Treba li spominjati da ista vladajuća struktura već treću godinu ne može obnoviti Banovinu? Izbori su sljedeće godine, pa vjerujem da onda možemo očekivati obnovu. To je po partijskoj liniji jedini “ispravan“ način razmišljanja. Očigledno su partijski “intelektualci“ preskočili Aristotelove i Kantove knjige o etici.
Njih ne zanimaju “komplicirani” etički pojmovi nego, kako je jedan političar opisao HDZ-ovce, „njih zanima u se, na se i poda se“. Očigledno nas zbog zadovoljavanja egzistencijalnih potreba vladajuće strukture očekuje sudbina zapadno europskih zemalja u nadolazećim godinama, i možemo očekivati da će neki dijelovi Zagreba s vremenom postati kao četvrt Molenbeek.
