Ako je moguće ubiti nerođeno dijete u petom ili šestom mjesecu trudnoće, zašto to ne bi bilo moguće i nakon poroda? Princip je isti, u pitanju su samo nijanse. Čedomorka iz Zaprešića doima se kao prava avangarda novog, vrlog progresivnog svijeta.
Psiholozi, psihijatri i liječnici digli su se analizirati politički profil žene (možda i muškarca) koja je živo novorođenče bacila u kontejner za smeće. Jesu li, pitanje je sad, to poremećeni ljudi, ili je poremećen svijet u kojemu živimo? Naravno da se pojedinačni ekscesni slučajevi ne mogu generalizirati, ali su u dubokoj svezi s nekim čudnim, samoubilačkim procesima koji se odvijaju, poglavito, u krilu tzv. zapadne civilizacije.
Abortizam kao fašizam
Dvije velike kuge dvadesetoga stoljeća bijahu komunizam i fašizam. Ali one nisu mrtve, mijenjaju samo formu. Danas se, primjerice, mogu zvati putinizam i netanjahizam. Putin je slika i prilika Josifa Staljina, a Izraelci su se, pod visokim pokroviteljstvom velikog brata, od žrtava holokausta pretvorili u prave genocidne šampione. Nakon ovih velikih pošasti prošloga stoljeća, koje se nastavljaju i u našim danima, ovo nam je stoljeće donijelo još jedna izam koji je sličan prethodnima po masovnom ubijanju ljudi, a taj ima i svoje ime, zove se abortizam.
Danska je ovih dana usvojila novi zakon o pobačajima koji će stupiti na snagu slijedeće godine. Po njemu je dozvoljeno vrijeme pobačaja od krajnjih 12 pomaknuto na 18 mjeseci trudnoće, što znači kako će pobačaj biti dozvoljen i u petom, šestom mjesecu! Pa ako je moguće ubiti nerođeno dijete u poodmaklom stupnju trudnoće, zašto to ne bi bilo moguće i nakon poroda? Princip je isti, u pitanju su samo nijanse. Čedomorka iz Zaprešića doima se kao prava avangarda novog, vrlog progresivnog svijeta.
Neugodno nas sve ovo podsjeća na Heroda Velikog, koji je, kako kaže Biblija, ali bez vjerodostojnih povijesnih izvora, dao pobiti svu novorođenu djecu u Judeji kako bi eliminirao moguću konkurenciju u osobi Isusa, kojega su mudraci navijestili kao budućeg kralja. Ili na Pashu, glavni židovski blagdan koji su slavi u znak sjećanja na događaj, odnosno legendu o anđelu koji je poubijao sve egipatske prvorođence zaobišavši židovske kuće obilježene janjećom krvlju.
Pod pokroviteljstvom Europske unije upravo traje akcija Moj glas, moj izbor, kojom se propagira slobodan pristup pobačaju i ohrabruju zemlje u kojima još ima nekih zapreka. Velika Britanija je odlučila izdvojiti pozamašan iznos funti za financiranje pobačaja u Africi. Sve je više zemalja u kojima liječnicima nije dozvoljen priziv savjesti. Francuska je pravo na pobačaj ugradila u svoj Ustav. Macron traži da se to pravo ugradi i u Povelju EU o ljudskim pravima. Državama koje se ne uklapaju u opći poželjni trend prijeti se sankcijama. Milijunski je broj godišnjih pobačaja u Europi, isto toliko u SAD-u. Nije li to svojevrsni, organizirani genocid i to bez etničkih, spolnih ili rasnih razlika, pod izlikom prava na izbor i pod egidom reproduktivno zdravlje žena. O Bože!
Normalnost kao senzacija
Pobačaj se smatra civilizacijskim napretkom, dijelom europskih vrijednosti. Što je više pobačaja to je društvo naprednije. Svako ograničavanje kvalificira se kao nazadak, kao pad u srednji vijek. No nije samo pobačaj mjera napretka. Odmah za njim dolazi liberalizacija istospolnih brakova, koja je i u nas inaugurirana kroz formulu istospolnog partnerstva. Usvajanje tuđe djece od strane takvih parova također je, i u nas, legalizirano. Rodnom ideologijom ili tzv LGBTQ… pokretima nastoji se poništiti biološka datost i prirodni zakoni reprodukcije vrste.
Da ne bi bilo nesporazuma, nije problem u toleranciji devijantnih pojava i sklonosti, nego u nevjerojatnoj propagandi takvih sklonosti. Svima je jasno kako je proglašenje jednog degenerika pobjednikom ovogodišnjeg Eurosonga jedino u funkciji upravo takve promidžbe. Marija Zaharova, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova ovogodišnju Pjesmu Europe naziva vještičjim, đavolskim ritualom i svetogrđem U isto vrijeme neočekivana pojava jednog normalnog mladića iz Umaga doživljava se kao senzacija.
Građanski odgoj u našim školama koji se na svu silu nameće ima za cilj potiskivanje vjeronauka iz kojega djeca uče nekim drugim, tradicionalnim vrijednostima. I naši televizijski programi sve više su na crti tih novih vrijednosti. Gledam neku večer u udarnom terminu film o romantičnoj lezbijskoj ljubavi kao o nečem posve prirodnom. Voditeljica emisije Kod vas doma nakon Lepe Brene srdačno ugošćuje jedan homoseksualni par jako zabrinuta za njihova ljudska prava. TV operateri bez ikakve smetnje, čak izravno kršeći zakon, svakodnevno 24 sata emitiraju najvulgarnije pornografske filmove.
Povratak desnici
Taj uspjeh Marka Purišića i njegova nesvakidašnja popularnost, ne samo u nas, signal je kako ipak nije sve izgubljeno. Ali ima i drugih ohrabrujućih signala. Vatikan upozorava na opasno zamagljivanje spolnih razlika, desnica u Europi na izborima ubire sve više plodova, mlađe generacije prema nekim istraživanjima, na užas glavnostrujaških medija, pokazuju sklonost konzervativnim vrijednostima.
Kome i zbog čega sve to treba, te eutanazije, transspolnosti i transrodnosti, homoseksualnosti, abortusi, pornografije, djeca bez roditelja, surogat majke, taj galimatijas uperen protiv obitelji, nacija, crkava i vjera, u konačnici protiv čovjeka i civilizacije zasnovane na moralu i uvijek u ime napretka. Vladari svijeta na razvalinama, identiteta, kultura i vjera grade svoju moć. Egoistični bogataši u svom hedonizmu ne žele svoje bogatstvo dijeliti s viškom stanovništva pa ni s vlastitom djecom. Perverzni moćnici nastoje svoju perverziju socijalizirati, scijentisti se igraju bogova, a neskriveni su i razni novčarski interesi. Zapadnjačke i zaplotnjačke elite, u svojim rukama imaju novce, vlade, medije, ali im se sve više spontano opire običan puk koji nema ništa od spomenutog, okrećući sve više, ma koliko to djelovalo apsurdnim, svoje nade i poglede prema Istoku, prema Rusiji, prema Kini, prema Iranu…
Josip Jović
Hrvatski tjednik
